Moja priča - prva trudnoća, prvi gubitak

Tri godine čuči u meni ova priča. Moja priča. Naša priča.

Ali u onom trenu kada sam se odlučila krenuti na ovaj put, znala sam da je to potrebni prvi korak - ispričati ju. Kamo će me odvesti taj put? To nitko ne zna. No zapravo mislim da mi nije ni važno. Nisam zato ni krenula. Ne želim vas lagati, moje namjere nisu u potpunosti altruistične. Želim vidjeti što će se sve dogoditi na ovome putu, koga ću sresti, hoće li mi se tko pridružiti, i hoće li (ti) donijeti utjehu. No također koračam sa željom da prevladam vlastite strahove, vlastitu bol i traumu. Koračam u nadi da ću na ovom putu pronaći vlastito iscjeljenje. 

Idem na psihoterapiju već nekoliko godina, krenula sam puno prije svega ovoga. Terapeuti jako često znaju poticati pisanje, bez obzira jesi li sretan ili te nešto muči - stavi na papir. No ja sam drhtala i na samu pomisao stavljanja svoje priče na papir. Doslovno drhtim i sada kada pišem ove riječi. Zašto? Jer me strah što će mi donijeti. Hoće li ove riječi teći poput neke mirne rijeke, gdje ću ostati netaknuta, neokrhnuta onime što pišem? Ili će se pretvoriti u nekontroliranu bujicu, snažnu i silovitu, te me preplaviti emocijama koje nikada nisu ni nestale, a koje uspješno zatrpavam pod teretom svakodnevnog života i obaveza? No, u takvim trenucima se sjetim - mi žene koje smo ovo prošle, mi smo snažne, mi smo hrabre. Etikete koje su nam brzinski dodijeljene kako bi nas pokrpali, podigli. Medalja koju nismo tražile, ali je svejedno nosimo. Pa kada sam već tu, onda mogu i krenuti. S mojom pričom. S našom pričom. 

Nisam nikada bila tip žene koja je oduvijek sanjala o braku. Ili o djeci. Kod mene je to nekako išlo po uobičajenom, reklo bi se dosadnom redu. Ideš u školu, ideš na faks, prve ljubavi, seks, veze. Pa brak i djeca kada/ako dođe na red. Kada sam upoznala svog sadašnjeg muža, znala sam da želim ostati s njim zauvijek. Onako, romantično i patetično. Ali u tom trenu i više nego stvarno. I onda su krenuli ti snovi - on plus ja plus dijete jednako obitelj. I zaljubila sam se u te snove! Ubrzo nakon što smo se vjenčali, odlučili smo da ćemo krenuti “raditi” na bebi. Onako naivno, imaš odnos, malo držiš noge u zraku, zatrudniš i za devet mjeseci smo roditelji. Samo pukneš prstima i to je to. Da sam barem znala što znam sad! (Ali o tome nekom drugom prilikom.) Moje znanje o reproduktivnom sustavu je bilo osnovno, rekla bih. Imala sam sreće da su mi ciklusi bili uvijek redovni, 27/28 dana, s izraženim simptomima ovulacije tamo negdje na sredini. I tako smo imali i sreće da sam ostala trudna iz prvog pokušaja. Taj put kada smo radili test na trudnoću je bio prvi i zadnji da sam osjećala samo sreću i pozitivnu nervozu. Jer dvije bolne godine koje su uslijedile nakon toga su nam preokrenule svijet naglavačke. Vjerujem da se mnoge žene mogu poistovjetiti s tom eksplozijom radosti koju doživiš kada ugledaš prvi put plus na testu. Vjeruješ da je to to, za nekoliko mjeseci ćemo doći doma s bebom. Naravno, odmah sam javila svojim roditeljima i sestri, ubrzo i njegovoj obitelji. Onda krene maštanje - kako će mi se tijelo mijenjati, je li curica ili dečko, kako će mi trbuh rasti, zajednički odlasci na preglede držeći se za ruke dok slušamo srce naše bebe kako kuca na ekranu, kupovanje malih odjelca i čarapica. San snova. 
Idila i blagostanje nisu dugo potrajali. S nepunih 6 tjedana odlazim na wc - krv na gaćicama. Obrišem se - krv na papiru. Ne puno, ali dovoljno da mi se srce spustilo u pete. Panično šaljem poruku mužu, šaljem poruku sestri, šaljem poruku prijateljicama koje imaju djecu - je li krv normalna u trudnoći? (Može biti u malim količinama u početku trudnoće, ali svako krvarenje ja patološko i treba potražiti pomoć/savjet svog ginekologa!). Doma sam, osjećam kako mi se otkucaji ubrzavaju, a noge i ruke trnu. Kao da ću se onesvijestiti. Guglam… Svašta izlazi - implementacijsko krvarenje, spontani pobačaj… Panika raste. Imam li spontani?!

Bila je večer i tek sam ujutro mogla nazvati svog ginekologa. Molim ga da me odmah primi, bojim se. Došla sam na pregled, pričam što se dogodilo (do jutra krvi više nije bilo), on mi govori kako je to normalno, da je krvarenje u početnim tjednima često, da se ništa ne brinem, da je sigurno sve u redu. Pregleda me i tada prvi put ugledam svoju bebu. Sitnu, sitnu točkicu na crno-bijelom ekranu. Ljubav! Kaže mi ginekolog da je sve ok. Trudnoća je tu, “srce” kuca. Ponavlja mi da je krvarenje normalno. Stavlja me na terapiju progesteronom, jedna tableta dva puta dnevno. Odlazim iz te ordinacije zbunjena, ali s olakšanjem. Imat ćemo bebu!

Nevjerojatno je to koliko se često žene povežu s nerođenom bebom u istom trenutku kada vide pozitivni test na trudnoću (mnoge ne, i to je isto sasvim normalno!). Ne znam, valjda je to tako priroda napravila. Taj majčinski instinkt, zaštitnički instinkt. U tih nekoliko tjedana sam mogla sve zamisliti, mogla sam odsanjati cijeli njegov život. Već tada sam za sebe postala majkom.

U narednih nekoliko tjedana sam prokrvarila skoro svakih tjedan dana. Svaki put vaginalni pregled i UZV, kaže mi da je sve to normalno, da je sve u redu. Ali ja znam da nije, osjećam sa svakom stanicom svoga bića da nešto nije u redu. Ali nitko me ne sluša. Dijelila sam svoje strahove s mamom, sestrom, bliskim ljudima - svi su mi govorili da se ne brinem, da moram biti pozitivna, da se stresiram bezveze i da će mi to samo odmoći. No nisam imala mira i zakazala sam si pregled kod privatnika. Odlazim kod njega u srijedu (nakon što sam tu nedjelju obilno prokrvarila), opet vaginalni pregled, opet UZV. Beba je tu, vidim ju kako se miče, čujem joj srce. Opet osjećam da mogu udahnuti, ponovno olakšanje (ali to sa svakim pregledom traje sve kraće i kraće). Doktor mi kaže da takva krvarenja nisu normalna, savjetuje mi da uzmem bolovanje i nekoliko tjedana mirujem. Tada sam bila na granici 12 tjedana.  Javljam na posao da ću raditi od doma do sljedećeg ponedjeljka, nevoljko otkazujem poslovni put na koji sam trebala ići za par tjedana, ispričavam se zbog neugodnosti.
Ali mislim si: “Sve će biti ok! Mirovat ću koliko treba, i sve će biti ok!”
Sljedeće jutro odlazim na wc, opet svježa, svijetlo crvena krv. Na gaćicama, na papiru. Ne mogu to više podnijeti, um mi odlazi u stanje panike, a tijelo ga prati. Što da radim? Zovem socijalnog ginekologa, ali radi tek popodne. Odlazim svejedno u dom zdravlja i molim doktoricu iz druge smjene da me primi. U rasulu sam, suzdržavam se od plakanja. Bila je ljubazna, saslušala me i pregledala. Opet vaginalni pregled, opet UZV. I vidim ju, svoju bebu na ekranu, kako pleše rukama i nogama. Doktorica se smije, kaže mi kako imam aktivnu bebu. Preporučuje mi da pojačam dozu progesterona na dvije tablete tri puta dnevno, ali da svejedno popodne provjerim još sa svojim ginekologom. Odlazim iz ordinacije i sretna sam! Ali olakšanja više nema, samo grč u želudcu. (Molim te, bebo, ostani sa mnom!) Popodne ponovno odlazim svom ginekologu, pričam mu što se dogodilo ujutro, on gleda preporuku nove terapije, govori mi kako je to “previše”, da smanjim na jednu tabletu tri puta dnevno. U redu, on valjda zna najbolje.

Mnogo misli se nastani u ženinoj glavi kada shvati da bi mogla izgubiti dijete. Meni su dolazile u nasilnom roju i stvarale takvu buku da su me prekidale u svakodnevnim obavezama i izbijale mi zrak iz pluća. Ili bi mi se prikrale, onako potiho i naizgled neprimjetno, pa bi se tako prešetavale po glavi i ne dopuštale mi da zaspim. 

Taj petak navečer sam rekla mužu da je ok da ode malo do grada i podruži se s prijateljima. Ja sam provela dan na kauču i planirala sam pogledati neki film i otići ranije u krevet. Točno se sjećam da sam već tad osjećala neku nelagodu i lagano probadanje u trbuhu, ali u tom trenu nisam pridodavala tome veliku pažnju. Legla sam u krevet. Okrenula se na jednu stranu pa na drugu, pa opet… Shvatila sam da je nelagoda sad već prešla u grčeve i nisam mogla više ni ležati mirno. Tada, iz vedra neba, kao da mi je neki glas rekao da odem u kupaonu, da odem u kadu. Ta ženska intuicija, ta majčinska intuicija je znala da se nešto događa prije nego sam samoj sebi to osvijestila. Sjedila sam u kadi i osjećala toplinu vode niz leđa. Osjetila sam kako grčenje počinje sve jače i jače, sve bolnije i bolnije, dolazeći u valovima. I onda je krenulo - prvo rijeka krvi niz moje noge, a ubrzo nakon toga i ugrušci veličine limuna. Sjećam se da sam se samo počela plakati. Jer sam znala u tome trenu da moja beba više nije živa. U toj panici sam nazvala muža i rekla mu da mora brzo doći doma i da moramo u bolnicu, kroz suze mu govorim što se događa. On kaže da kreće, da će brzo stići. Krv i dalje ne staje, toliko puno krvi koja se stapala s vodom i tekla niz odvod. I tada sam osjetila… osjetila sam da moja beba dolazi. Sa sljedećim grčem (što su zapravo bili trudovi, kako sam kasnije naučila), vidjela sam da je vani… Mala, ma sitna, ali s ručicama i nožicama… Još uvijek se držala na pupčanoj vrpci i nisam znala što da radim. Tolika tuga, tolika bol.  Zovem opet muža, preklinjem ga da požuri, da ne znam kako da ju izvadim do kraja. Kaže mi da probam povući i ja to u tom trenu radim. Primila sam to malo beživotno tijelo svoje bebe i povukla dok pupčana nije pukla. Spona koja nas je spajala, sada je više nema. Beznađe. Gledala sam to malo tijelo na dnu krvave kade i zadržala dah… Željela sam da da je još živa, da se pomakne, da ju vidim kako diše. Ali nije se pomaknula, nije udahnula. Moje bebe više nije bilo.

Sljedećih nekoliko sati su mi u magli. Tolika psihička i emocionalna trauma stavi mozak na autopilot. Samo preživljavanje. Sve ostalo je na shutdown. Zvala sam svoje roditelje koji su došli prije mog muža i pozvali hitnu. U svom tom bunilu ja sam još uvijek brinula da se mom mužu ne slomi srce kao i meni. Pa sam tako na njeno mrtvo tijelo bacila skoro pola role wc papira. Nisam htjela da on to vidi. Nisam htjela da i on osjeti to beznađe. Kada je stigao, mogli smo se samo zagrliti dok sam mu ja na uho ponavljala “oprosti mi”.

Hodala sam gore-dolje po stanu i samo si ponavljala: “Ja to sanjam, recite mi da sanjam!” Tada mi više ništa nije bilo važno. Doktorica me molila da se obučem, govorila da moramo ići hitno u bolnicu, spominje obilno krvaranje. Nije me briga za ništa. Moje bebe više nema. Poželjela sam da nema ni mene. 

Vožnja u hitnoj mi je trajala kao čitava vječnost. Ležim s infuzijom u ruci, suze ne staju. Nitko ne progovara ni riječ sa mnom, osim što me pitaju jednom, dva puta kako sam. Kako sam?! Ja ne postojim više. Moja beba u plastičnoj vrećici pored mojih nogu. Kao da nije stvarna, kao da njeno srce nije kucalo 12 tjedana pod mojim, kao da je već tada postala ništa više od medicinskog otpada.

U hitnoj ambulanti u bolnici čekamo da dođe liječnica. Već je prošlo 1 ujutro i oko nas nema ništa osim tišine. Medicinska sestra mi se ne obraća, ne pita me kako sam, ne nudi ni jedno slovo utjehe. Napokon je došla liječnica i  traži me da se skinem, da me mora pregledati, govori mi da ne plačem. Nije mi jasno zašto mi to govori? Pa moja beba je mrtva! Pregled, ultrazvuk - kaže sve je u redu (kako je u redu, pa moja beba je mrtva!), sve je izašlo van (moja beba je bila živo biće, moja beba nije “to”), ne primjećuje da je posteljica zaostala. Još infuzije, neki lijek za kontrakcije kako bih se “očistila”... Na jedvite jade dopuštaju mome mužu da uđe i zagrli me na krevetu. Ja nisam tu. Samo želim zaspati…

Sljedećih nekoliko mjeseci smo bili u limbu. Moj oporavak od spontanog je trajao skoro četiri mjeseca. Mome tijelu je trebalo skoro četiri mjeseca da mi se beta vrati na 0. Moje je tijelo proživljavalo spontani skoro četiri mjeseca. Svako vađenje krvi i gledanje brojki kako polako padaju je trgalo moje srce. Svaki nalaz mi je došao kao šamar preko obraza i okrutni podsjetnik da više nisam trudna, da naše bebe više nema. A opet je bilo fizičko mučenje, mentalno mučenje, jer je tijelu trebalo skoro četiri mjeseca da prihvati da je to to, nema više tog malog bića koje mora održavati na životu. 

U tom periodu nisam znala što dalje, ni kako dalje. U jednu ruku sam htjela da se to završi jer bez fizičkog završetka nisam mogla krenuti dalje. Nisam si mogla dopustiti da ponovno sanjam, da se ponovno nadam. A s druge strane, bila sam svjesna da će u tom trenu krenuti nova borba, novi pokušaji, iščekivanje još jedne tragedije. I to me ispunjavalo tako velikim strahom, paralizirajućim. Postali smo dio statistike koji nitko ne želi biti. I najgore je bilo što više nismo znali što nas čeka, više ništa nije bilo sigurno. Više nije bilo ja plus on jednako beba. Ali ono što smo znali jest to da smo zauvijek promijenjeni. Znali smo da više ništa neće biti isto kao prije.