U ruševinama onoga što ostaje
Ne znam uopće otkuda krenuti kada razmišljam o tjednima i mjesecima nakon što sam izgubila prvu bebu. Ne znam kako pronaći riječi, kako ih sastaviti u rečenice koje bi vjerodostojno prenijele sve što sam osjetila, sve proganjajuće misli koje kao da su se trajno uselile u moju glavu. Nekih stvari se sjećam toliko kristalno jasno - ako samo na tren zatvorim oči, ponovno se nađem tamo, kao da nikada nisam ni otišla, a vrijeme stoji. A neke stvari opet kao da promatram kroz oblak dima, kroz gustu maglu i samu sebe zapitam jesu li se uistinu dogodile, jesu li se uistinu dogodile meni?
Tragedija! To je ta riječ. Kao elementarna nepogoda, kao pandemija, kao rat. Apsolutna tragedija. Stvarna za tebe, a nestvarna za ostatak svijeta. Stojiš ovdje na zemlji i promatraš život i ljude oko sebe, nitko nije zastao, nitko nije primijetio, sve ide dalje. A ti stojiš iza staklenog zida i dio si tog svijeta, samo što je s tvoje strane zida neopisivo razaranje… ruševine. Vrištiš, ali od zida te nitko ne čuje osim tebe same.
Moj spontani se nije završio te noći u kadi kada sam porodila svoje mrtvo dijete. Niti se završio tu noć na hitnoj kada su mi rekli da je “sve” izašlo van. Ne, moj spontani je trajao mučna tri mjeseca. Tri mjeseca menstruacije s ugrušcima koji bi samo ispadali svaki puta kada bih se ustala. Tri mjeseca desetaka vađenja krvi. Tri mjeseca nebrojenih vaginalnih ultrazvuka gdje bih raširenih nogu ležala pred nekolicinom specijalizanata i iznova slušala kako im opisuju moj spontani pobačaj. Tri mjeseca da se beta vrati na 0 i moje tijelo napokon shvati da je moja beba mrtva. Tri mjeseca agonije kada još nisi spreman krenuti dalje, ali i da želiš, ne možeš.
Menstruacija. Olakšanje jer se sve “vratilo u normalu” i možeš pokušati ponovno. Šamar preko obraza i bolni podsjetnik da više nisi trudna. Stvarno je gotovo. Očajnički sam željela ponovno biti trudna. Očajnički sam željela bebu, bilo koju bebu. Očajnički sam vjerovala da će samo nova trudnoća izliječiti tu tugu. Ali više ništa nije bilo kao prije. Ja nisam bila ista, mi nismo bili isti. Više nema casual seksa pa ako se dogodi. Više nema bezbrižnosti i nevinosti. Više nema prepuštanja trenutku i intimnosti bez grča. Sada je tu propitkivanje i analiziranje. Sada je tu planiranje, raspored, mjerenje temperature i pišanje na štapić. Sada je tu forsiranje i ukočenost. Sada je tu nezaustavljivo ridanje na krevetu nakon što se seks završi. Ljutnja! Ljutnja zbog svega što ti je ukradeno s tim gubitkom. Hoćemo li to ikada povratiti?
Sada kada s odmakom gledam na to, mogu vidjeti i priznati da vjerojatno nisam bila spremna. Nisam bila spremna na novu trudnoću. Ali nisam znala drugačije, nisam mogla drugačije. Htjela sam da mi netko ili nešto uzme tu tugu. Jer ju nisam mogla više nositi. A željela sam vjerovati da će nova trudnoća učiniti upravo to.
Sjećam se kada sam radila test u svojoj prvoj trudnoći. Plus! Koji nalet adrenalina, uzbuđenja, sreće. Kroz suze sam izgovarala svome mužu da će postati tata dok je još jednom nogom bio u hodniku pri povratku s posla. Sada? Želiš vidjeti plus. Ali i ne želiš vidjeti plus. Plus znači novu bebu, novi početak, novu nadu. Plus znači šansu za još jednim gubitkom ili novu trudnoću ispunjenu paralizirajućim strahom. Minus znači olakšanje, odgodu potencijalno nove tragedije, nove patnje. Minus znači razočarenje, žalost, još jedan udarac ispod pojasa.
Prošao je mjesec, dva, tri i ništa. Živiš život u intervalima od dva tjedna - dva tjedna do ovulacije, dva tjedna do čekanja rezultata testa. Opet menstruacija. Nisi trudna, nema bebe! Novi šamar preko obraza. Iz tog razdoblja se ponajviše sjećam koliko sam bila ogorčena. Ogorčena na sve žene koje ostanu trudne iz prve bez problema. Na sve trudnice koje bezbrižno uživaju u svojem blaženom stanju trudnoće bez ijedne misli o tome da bi njihova beba mogla umrijeti. Ogorčena zbog svih trudnica koje su pušile kroz cijelu trudnoću pa svejedno rodile živo i zdravo dijete. Ogorčena zbog svih dušebrižničkih savjeta da se samo moram opustiti ili otići na godišnji i da će se dogoditi (Guess what, otišla sam na godišnji, i to na Island, svejedno nisam ostala trudna!). To nije u redu, to nije fer!
Počinješ sumnjati. Primarno u sebe, u svoje tijelo. Što ako nešto nije u redu sa mnom? Što ako ne zaslužujem biti mama? Zašto ne mogu ostati trudna? Što ako više nikada neću moći ostati trudna? Razmišljam hoće li moj muž ostati sa mnom? Kao u bunilu spominjem besmislice o razvodu, o novoj ženi koja će mu moći dati bebu. Ne mislim to, naravno. Ali to progovaraju moja bol, moja tuga koje me prožimaju cijelu. Ima li ovome kraja? Hoćemo li ikada doći na drugu stranu? Ali što ako nas s druge strane ipak ne čeka beba?
Planiranje i iščekivanje nove trudnoće, i sve ono neuredno što dolazi s time.. Preuzme ti život. Uvuče se u svaku poru tvoje dosadne svakodnevice i stvarno misliš da si poludio. Kao pijesak koji nakon dana na plaži ne možeš nikako isprati sa sebe, iz kose, iz badića, iz ručnika. Čak i kada radiš nešto drugo, razgovaraš o nečem drugom, ono proviruje iza zastora i šapće ti na uho.
I onda se dogodio. Nakon četiri mjeseca. Plus.
Sreća. Strah.Ma ovoga puta će sve biti dobro, mora biti dobro. Kolike su šanse da ponovno izgubimo bebu?
Google… A možda ipak neće biti dobro…
