Trudnoća nakon gubitka je blagoslov. Ali i nije.

Podrediš cijeli svoj život novim pokušajima. Sve što u tvom životu postoji. Sanjaš novu trudnoću neprestano. Nadaš se neumorno. I ništa se ne događa. Nema pomaka. Nema uspjeha. Umoriš se. Uzmeš pauzu. Potoneš. Odustaneš. Ali onda se dogodi. Dugo željena, ali neočekivana. Odjednom se nađeš na vrtuljku emocija. Vrtiš se u krug preplavljena blještavim svjetlima i zvukovima, sve je ubrzano i u krug, a ti ne znaš kako da siđeš. Kako nešto o čemu si sanjala toliko dugo, nešto za što si se borila toliko snažno može izazvati osjećaje razočaranja i nelagode? Borim se s emocijama koje nisam očekivala i krivim se za misli koje imam. Sretna sam i zahvalna. A opet ima trenutaka i dana kada nisam. Mjesecima sam radila na pronalasku mira. Na traženju sebe. Tko sam ja kada ne silim? Tko sam ja kada se ne podređujem vanjskom koje ne mogu kontrolirati? I uspjela sam, u tih nekoliko mjeseci sam se pronašla, napokon sam se osjećala kao da sam stigla doma. Pauza za mene je značila da nakon toliko dugo vremena mogu DISATI. Osjećala sam ravnotežu i sklad. I onda je došla trudnoća. Dugo željena, a opet neočekivana. I izbacila me iz tračnica. Bez mog pristanka se kolosjek ponovno promijenio. I moja radost se zamutila negodovanjem i nemirom. Zašto sada? Napokon je bio mir. Sada opet kreće oluja u kojoj nema kontrole. Oluja u kojoj je moj prioritet  i moja sveta dužnost zaštita novog života. Zar sam opet na tom mjestu? Nakon godina i godina stavljanja sebe na posljednje mjesto, u posljednjih nekoliko mjeseci sam odlučila sebi biti najbitnija. Povezala sam se sa svojom nutrinom i slijedila intuiciju i srce. Vijest o trudnoći je učinila to da se osjećam kao da mi ponovno netko zateže remen oko prsa. Zateže i zateže, a ja samo promatram taj slatki zrak kako bježi sve dalje od mene. Nakon što mi je trebalo toliko dugo da napokon prodišem, sada kao da sam se opet gušila.

Testovi, nalazi, pregledi, zadiranja u moje tijelo, naputci kako sada živjeti i koliko se kretati i na što paziti i što jesti i koje vitamine uzimati i koliko se pikati. I uhvatio me opet taj osjećaj, osjećaj kojeg se grozim i od kojeg bježim kao vrag od tamjana - bespomoćnost. Ne mogu ništa odlučivati, ne mogu na ništa utjecati, ne mogu ništa birati. Opet ja i moje tijelo i moj život i moj posao i moje sve podređeno nečem drugom.
Ali to je nova trudnoća, hej! Zašto si nezahvalna? Znaš koliko žena bi dalo sve da je na tvojem mjestu? Kako možeš biti tako grozna? Sebična si! Trebala bi se sramiti! Nema ljepše stvari na svijetu nego nositi novi život! Što se žališ da ti je teško? Pa daj malo razmišljaj o bebi. 

Artiljerija ovakvih misli danonoćno i bez prestanka.

Promatram svoje tijelo kako se brzo počelo mijenjati i mrzim samu sebe jer ne vidim u tome ljepotu. Što nije u redu sa mnom? Kada sam bila trudna sa svojim sinom, uživala sam u svakom novom milimetru širenja moga struka. Divila sam se svome tijelu i kako je čudesno. Zašto ne osjećam to i sada? Moje tijelo koje je prošlo toliko traume, moje tijelo za koje sam mislila da je izgubljeni slučaj, moje tijelo koje ne može spontano ostati trudno. I sada je moje tijelo ovdje, dokazuje mi upravo suprotno, pokazuje mi svoju magiju i svoju moć. A ja ostajem ravnodušna. Očajavam zbog mučnina koje me zakucavaju za krevet i umora koji nikakvo spavanje i odmor ne rješavaju. Krivim se zbog svog “nemajčinstva” jer me trudnoća onemogućuje da se posvetim svom djetetu koliko bih željela i koliko je njemu potrebno. Ljutim se jer sanjam o toplom tostu sa salamom, hladnoj mozzarelli sa zrelim ljetnim rajčicama i kapima maslinovog ulja, sirovom lososu u savršeno zamotanom sushiju. Uzrujana sam jer već sad na samom početku teško pronalazim odjeću u koju stanem, što ni sama ne znam izgledam li samo “debelo” ili trudno, što bi bilo pametnije da se ne kupam u bazenu koji je najveći razlog zašto sam rezervirala upravo taj apartman za ovogodišnje ljetovanje. Negodujem jer me već na početku stavljaju u kategoriju visokorizične trudnoće, što mi govore da “mirujem”, što sam nakon mjeseci ulaganja i truda morala odustati od svoje rutine vježbanja i prakse joge. Sve čemu sam se posvetila posljednjih pola godine, sve što mi je pomoglo da napokon pronađem sebe, sve što mi je služilo da ponovno osjetim sebe - sve to ide sada sa strane i pada ne u drugi, već u deseti plan. Osjećam se kao da mi opet izmiče tlo pod nogama i ja sam nevidljiva i nebitna. Ja u služenju drugih.

Trudnoća nakon gubitka je blagoslov. Ali i nije. Ne svakoga trenutka.
Trudnoća nakon gubitka je neopisivo teška. Neopisivo. Postoji TOLIKO očekivanja kako bi to sve trebalo izgledati i kako bismo se trebale osjećati. I rijetko ta očekivanja budu ispunjena. I da, ok je da smo razočarane jer je trebalo biti drugačije. Ali nije. Tako je kako je. I što da sad radim? Da bičujem samu sebe jer sam čovjek? Da se zakopam duboko u rupu od srama jer nisam samo zahvalna i sretna i uzbuđena? Ne. Ne želim ovo skrivati i ne želim uljepšavati. Možda je ovo nešto što osjećaju i druge žene. Možda i nije. Ali ono što znam je da ovo jest MOJE iskustvo, komplicirano i neuredno, ali je moje. Stvarno ne želim od toga bježati. Jer da nema svega toga, ne bi bilo ni ovoga što radim. Koja je poanta razbijanja mitova i tabua oko gubitka bebe ako ne možemo stajati u svojoj istini, makar ne bila uvijek lijepa i prema tuđim očekivanjima? Kako mogu držati prostor drugim ženama da budu što jesu i osjećaju što osjećaju ako samoj sebi ne mogu dati tu milost?
Da, moja dugo željena, ali neočekivana trudnoća definitivno ne izgleda kako sam očekivala. Ne osjećam se kako sam očekivala. Ne razmišljam na način na koji sam očekivala. Ali što sad? Ništa. Jedino što mogu je dati si suosjećanja i raditi na prepuštanju. Otpustiti bilo kakav otpor. Sve je ovo moje. Sve sam to ja. I možda mnogi neće razumjeti i možda se mnogima neće svidjeti. Znam da ovo nije stalno. Znam da se stvari mijenjaju. Znam da ću možda već sutra biti drugačija. Ali dotad dajem sve od sebe da budem u miru sa sobom, takva kakva jesam. Nekad si dopustim da potonem u taj čemer, nekad odlučim boriti se protiv njega. I pokušavam pronaći u tome neku ravnotežu. Pa tako iz dana u dan.