“Kad ispred sebe vidim samo tu planinu koja predstavlja bol i gubitak, daj mi vjeru da vjerujem kako to nije sve, kako postoji nešto iza te planine.”

Hvala predivnoj i dragoj Sari na ovom ranjivom i iskrenom intervjuu. Sara je podijelila što za nju znači njen odnos s Bogom, priču o svoja dva gubitka, kako je to utjecalo na njenu vjeru, kako je preispitivala i tražila smisao, te kako ju je naposlijetku njeno iskustvo još više približilo Bogu.
Ovo je za sve žene koje su se pronašle na ovoj strani, kada nakon gubitka bebe sve što su vjerovale postane nesigurno. Kada odjednom preispituju svoju vjeru i gdje je Bog u svemu ovome. Kada se pitaju zašto bi Bog dopustio da njihova beba umre i kakav Bog to ne spriječi.

Za početak, reci mi malo tko je Sara?

Ja sam Požežanka koja živi u Zagrebu preko 12 godina (kako to biva, upisom na fakultet sam otišla iz rodnog grada i više se nisam vratila), sretno udana 8 godina i majka 3,5 godine. Po struci sam magistrica socijalne pedagogije, ali zapravo nisam niti dana „službeno“ radila u struci – nakon diplome sam se zaposlila u crkvi, te nastavila u smjeru rada s ljudima, ali kroz crkvu, a nakon toga Udrugu Fokus. Iz neke malo osobnije perspektive – uživam u šetnjama, prijateljstvima, dajem se za druge i to me ispunjava, volim dobre serije i knjige, vježbati i finu hranu! Iscrpljuje me životni stil velikog grada, gubljenje vremena na (prema mojem mišljenju) nepotrebne stvari, i veliki sam organizator.

Pričaj mi malo o svom putu majčinstva. Jesi li oduvijek željela djecu i što za tebe predstavlja prilika biti roditelj?

Oduvijek sam željela tu ideju obitelji – mama, tata i djeca, ali kad smo se vjenčali bili smo dosta mladi (Kornel nepune 22, a ja 23 godine) pa sam shvatila da zapravo još ne želim djecu. Nakon 3,5 godine braka sam se počela osjećati spremnijom pa smo tako nekako onda i krenuli u smjeru razmišljanja o bebi. Za mene biti roditelj znači puno prilika – za učiti o sebi (otkrivati sebe u ogledalu jednog novog bića, upoznavati sebe u novim situacijama i raditi na onim čoškastim dijelovima), preslagati životne prioritete, požrtvovnost i davanje, velika odgovornost, jednako velika ljubav i preplavljenost.

U udruzi Fokus vodiš  sekciju Mame za mame. Možeš li mi malo pričati o tome  i što  te ispunjava u  tvom poslu?

U Udruzi Fokus sam dio inicijative Mame za Mame, koju vodi moja draga prijateljica Petra. Uloga majke za mene je bila uloga u kojoj sam se stvarno osjećala prilično nedostatno i čak nedoraslo, a u svojih 28 godina prije nisam iskusila tako nešto. Osoba sam koja želi raditi na sebi, učiti i želim vidjeti kako nešto mogu bolje. Razgovorom s drugim mamama sam shvatila kako je majčinstvo uloga gdje se rijetke (gotovo pre-rijetke) žene osjećaju dobro i kao da rade dobar posao, a vjerujem da to ne treba biti tako. Mame za Mame pružaju mnoštvo različitih načina djelovanja (radionice, grupe, kave 1na1…) gdje mame ohrabruju jedna drugu, uče, dijele svoje živote i navijaju za svoje mališane. To je ono što me ispunjava – vidjeti mame koje su tu jedna za drugu – praktično i svakodnevno.

Udruga  Fokus počiva na kršćanskim načelima. Koju ulogu igra vjera u tvom životu?

Koliko god može zvučati klišej, moj odnos s Bogom je polazna točka mog života. Kako to izgleda praktično u svakodnevnom životu? Tako da, jer znam da je Bog moj Stvoritelj i da je dao život za mene, vjerujem da svaki dan prolazim kroz dane ne sama, već doslovno s Njim. Dok sam sa Izakom, prijateljima, Kornelom, radim posao ili kuham, svjesna sam da ne živim život tek tako, za nekoga od mojih najbliskijih, niti za sebe, već sam svjesna da postoji nešto veće i više – svrha za koju smo stvoreni, a to je odnos s Bogom. Tako da bilo da je život trenutno odličan, ili pak u rasulu, vjerujem kako Bog vodi, zna širu sliku svega i nastojim se uzdati u to. A sad, posve iskreno, do dana do dana ili faze do faze, nekad više, a nekad manje vjerujem u te istine.

Jesu li tvoja vjera i odnos s Bogom uvijek bili isti? Kako se to razvijalo kroz tvoj život i kroz razne situacije? Jesu  li  postojala razdoblja da je tvoja vjera bila na kušnji? Kako općenito pristupaš teškim događanjima iz perspektive vjere?

Nikako nije uvijek bilo isto. S nepunih 14 godina sam prvi put stvarno svojim razumom, a i srcem shvatila tko Bog je i što to znači za mene te sama donijela odluku kako želim svoj život nadalje temeljiti na tom odnosu i s tom svrhom. Pubertetske godine i ranije mladenaštvo sam puno istraživala, imala mnoga pitanja koja su u meni izazivala sumnje, preispitivala je li sve to srednjovjekovna bajka u koju je samo lijepo vjerovati. Bilo je tu smrti – djedova, prijatelja, bolesti...kako sam odrastala i bila zrelija, pojavljivala su sve teža pitanja, ali i života iskustva. Nekad sam jednostavno htjela reći mah, nema ovo sve više smisla kad je tako komplicirano. Ali, iskreno, to mi se stvarno čini kao samo lakši način. Teško je kopati i pokušavati naći odgovore, a lako je odustati i pomiriti se s činjenicom da samo živim životu tu na zemlji 50-60-80+ godina, umrem i to je to. Neki ga žive lijepo, neki ružno i na kraju svi umremo, bez smisla. Teški događaji su me naveli na puno „zašto“ pitanja – o (ne)pravdi, o (bez)smislu, o boli, tuzi…na neka pitanja imam odgovore koji su mi dovoljni, na neke nemam, ali ona ne anuliraju moju vjeru. Čak, na neki čudan i apsurdan način, ju povećavaju jer to i je nekako smisao vjere – vjerovati (bez da sigurno znaš) u nešto, ili, u mom slučaju, Nekoga.

Možeš li mi ispričati nešto o svome gubitku?

Prije 4,5 godine smo dobili naš prvi plusić, a nakon samo 3 tjedan sam prokrvarila i bebe više nije bilo. Taj gubitak je bio tužan, kratak i nekako smo brzo (nakon 2 mjeseca) mislili da smo spremni za slijedeću bebu. Iako je sve stvarno bilo (posebno s fizičke strane) brzo gotovo, emotivno i psihički sam mjesecima imala potrebu istraživati, razgovarati o tome, tražiti smisao. Tad sam priličnu utjehu pronašla i u činjenici da mnogo mama ima rane spontane pobačaje. Mislim da mi je s neke racionalne strane to bilo dovoljno. Drugi gubitak smo imali prije 7 mjeseci. Na redovnom pregledu u 17tt sam saznala kako bebi srce ne kuca te sam nakon 3 dana u bolnici bila na medikamentoznom dovršetku pobačaja. Imala sam trudove 16 sati, porodila bebu, nakon 4 sata i posteljicu te sam slijedeći dan išla kući. Taj gubitak me prodrmao do mojih samih temelja, u svakom smislu. Mislim da sam prvi put fizički osjetila da me srce boli, kao da je puknulo. Mjeseci su mi trebali kako bih uopće bila na putu zacijeljenja, na kojemu se još uvijek nalazim. Gubitak je utjecao na mene, moj odnos sa Izakom (više nego sam mogla zamisliti), a i Kornelom (iznenađujuće na više pozitivnu nego li tešku notu). Nakon drugog gubitka sam puno (na)učila, a u meni je sve veća želja biti tu za mame koje su prošle, prolaze ili će proći gubitak. Jer znam koliko je meni podrška bila, i još uvijek je, potrebna.

Vjera igra važnu ulogu nakon gubitka bebe. Neki ljudi možda nisu bili veliki vjernici, pa u vjeri pronađu iznova neku utjehu. Čak i u drugim religijama ženama donosi utjehu vjerovanje da je  njihova beba na boljem mjestu i s Bogom i da će se imati ponovno priliku susresti s njome. Neki ljudi će pak preispitivati Boga i zašto je dopustio da se ovo dogodi. Možeš li mi za početak reći nešto o vlastitom iskustvu te kako (ako uopće jest) se tvoja vjera mijenjala nakon gubitka bebe? Je  li gubitak poljuljao tvoju vjeru  u Boga?

Oba puta je gubitak značajno utjecao na moju vjeru. Nekakve inicijalne reakcije su bile tako konfuzne – s jedne strane kao da se želiš što više priljubiti Bogu i samo tražiti kod Njega utjehu i zaštitu, a s druge strane je ljutnja, razočaranje, ne pronalazak baš nikakvog smisla, a znaš da jedine odgovore bi trebao imati upravo Bog! Prvi put sam danima bila ljuta, ali paralelno sam svoju ljutnju opet donosila pred Boga – usmjeravala sam ju na Njega, a opet tražila da mi da neke odgovore jer sam vjerovala da ih samo on i zna. Pitanja poput:“Koji je smisao bio svega ovoga? Zašto sam uopće bila trudna?“. Drugi put sam imala dojam da je razočaranje obojalo prve dane gubitka. Ne znam ni sama točno jesam li bila razočarana idejom da to nije Bog kakvog ja zamišljam ili samo „pehom“ svog života. Ono što je moje osobno iskustvo kroz gubitke je ovo – totalni apsurd je taj da sam bila u najvećoj boli, krivila Boga za to, a onda opet sasvim sigurno znala da On jedini ima odgovore, koje nužno možda neću znati do jednog dana tamo…tako da su se moji dan sveli na pokušaje molitvi, optuživanje, plakanje, dobivanje utjehe, pjevanje pjesama gdje sam razumom govorila ono što moje emocije tad nisu vjerovale. Znam da se ovi odgovori mogu činiti tako čudni, i meni samoj jesu, ali to je moje iskustvo. Započela bih jedan dan, i emocije bi me totalno svladale, sumnjala bih u sve, i tom trenu bih dobila poruku prijateljice iz crkve koja bi me tako ohrabrila i bila toliko specifična za taj trenutak i dan, da sam znala kako je to Božji način brige o meni. Pojavljivale su se mnoge žene koje bi dijelile svoje gubitke sa mnom, dobila sam knjige na poklone koje su mi bile od velike praktične pomoći. Da probam sumirati malo sve rečeno – nakon zadnjeg gubitka čula sam jednog propovjednika kako govori nešto što mi je jedino imalo, i još uvijek ima, smisla:“Kad ispred sebe vidim samo tu planinu koja predstavlja bol, gubitak…daj mi vjeru da vjerujem kako to nije sve, kako postoji nešto iza te planine“. I to je to, i kad mi se čini da ne vjerujem, molim za vjeru da vjerujem kako postoji nešto iza, što sad ne vidim, ali tamo je.

Ako je tvoja vjera bili poljuljana, ako si  preispitivala svoj odnos s Bogom, je li ti bilo teško biti otvorena prema bliskim ljudima ili drugima iz svoje zajednice oko toga?

U velikoj mjeri nije. Dio sam zajednica u kojoj se osjećam slobodno biti tko jesam, u fazi u kojoj jesam. Čak bih rekla da sam osjećala kako su mnogi ljudi bili tu za mene kao da mi daju onaj jastuk u filmovima da u njega vrištim ili ga posve razderem, samo da sve što treba izaći iz mene, izađe. Imala sam dojam da sam ja ta koja stvara pritisak kako bih kao kršćanka sad trebala „nadnaravno“ reagirati, dok sam od svojih ljudi dobivala dopuštenje, pa čak i poticaj, da si pustim osjećati što osjećam, sumnjati, ispitivati i samo biti u boli. Naravno, postoje osobe koje su i (ne)svjesno stvarale pritisak, ili jednostavno krivo reagirale, postavljale pitanja koja su me navodila na zaključak da upravo to trebam biti – kao kršćanka nadnaravnom snagom gubitak podnijeti i okrenuti se tom iskustvu kao lekciji za naučiti nešto novo. I mogu razumjeti to. Mislim da svi imamo ponekad taj drive, bez obzira na (ne)vjeru, nametati očekivanja i želju da se sve te naše ružne i tužne situacije u životu riješe brzo, i da samo idemo dalje.

Ako ti je  vjera dala snage i utjehe da preživiš gubitak svoje bebe, možeš li mi reći kako i na koji način?

Mislim da sam dio odgovora dala u prethodnim pitanjima, ali ukratko, vjerujem prije svega da moje bebe, kao i sve bebe na ovom svijetu koje nisu više s nama, sada provode prekrasno vrijeme s Bogom, i na mjestu su gdje nema tuge ni boli. Kad pomislim na to, ne mogu a da se ne smijem (iako suznih očiju) pri pomisli kako je njima lijepo. Jednako tako, svim srcem vjerujem da cu svoje bebe vidjeti jednom kad i ja umrem na zemlji, a kako je Bog rekao da nakon smrti slijedi vječni život svima koji vjeruju u Isusa, onda je jednadžba ta da, iako me srce boli jer nisam provela vrijeme s njima na zemlji, imamo cijelu vječnost gdje ćemo biti zajedno. I to je ono što mi daje snagu – budućnost. Svjesna sam toga da je život, pored svih super stvari, ispunjen boli, tugom i gubitkom…i da nikad nije originalno zamišljeno da to bude dio naših života. Zato se podsjećam da je to jednostavno „dio paketa“ ovdje i sada, ali isto tako s nadom vjerujem da će jednom biti život koji neće poznavati sve te ružne stvari.

Nakon gubitka će žene možda gledati i imati osjećaj kako Bog blagoslivlja sve oko njih i pojavit će se pitanja da znači li to da Bog voli više one koji nisu doživjeli gubitak ili čime su one to zaslužile? Što bi rekla ženama koje su prošle kroz gubitak, a koje se bore s mislima poput gdje je Bog u svemu ovome?

Prvo bih rekla da posve razumijem i da borba s mislima gdje je Bog u svemu ovome ne znači niti da je žena „loša kršćanka“ niti da ne vjeruje. Iskreno vjerujem da Bog izuzetno voli kad smo iskreni, otvoreni i ispitujemo – jer On stvarno daje odgovore! Nekad ne odmah, nekad ne na način koji skužimo, ali kad pitamo, dobit ćemo odgovore. Evo najbolji bi mi primjer bio da sam jučer pročitala članak kako je maleni dječak (2god) umro jer je bio pored mrtvog oca 14 dana i nije imao ništa za jesti i piti. Moje misli su odmah išle u smjeru kako je to nepravedno, čime je to jadno dijete zaslužilo…i srce me boli kad samo probam živo zamisliti kako je to sve izgledalo. I, ono do čega dođem je da i Boga boli, da je on i više tužan nego ja jer kad je stvorio svijet i sve na njemu i čovjeka, smrt malenog 2godišnjeg dječaka nikada nije bila zamisao. Ideja je bila raj, odnos Stvoritelja i stvorenja. Samo, problem je nastao kod čovjeka i problem je i danas u čovjeku. Ne govorim da je maleno dijete krivo i zbog toga je umrlo niti beba u maminom trbuhu, niti ta mama – apsolutno ne! Govorim da vjerujem da je problem uvijek bio i bit će zauvijek to što koliko god život i svijet i ljudi nekada bili lijepi, trudili se biti dobri, postoji grijeh koji iskvari sve. I to je ono što vjerujem – odgovor na svako pitanje kako, zašto je grijeh. Nekada jasno, nekada nejasno.

Što bi odgovorila na njihova pitanja je li on to uzrokovao? Je li Bog još uvijek dobar? Je li On to mogao spriječiti i odlučio ne? Je li to onda okrutan Bog?

Nadovezujući se na prethodni odgovor, smatram da Bog jedino što „uzrokuje“ je život i pokazao je da želi da svi ljudi budu s Njim u odnosu – to prije svega vidimo u Isusu koji je došao na zemlju s jednim ciljem – da možemo biti vječno u odnosu sa savršenim Bogom, a to je postigao tako što je umro za sve prije nas, nas i one nakon nas, koji vjeruju u njegovu smrt (i uskrsnuće) za nas. Bog je dao 100% slobodu cijelom svijetu da živi život kako želi. Ne tjera nas da odabiremo ni ono dobro ni ono loše. Ne vjerujem da Bog zamisli hej idem stvoriti jednu malu bebu u trbuhu, ali budem ju ubio za 10 tjedana. Ono gdje moj racionalni dio staje je tu negdje. Nemam objašnjenje koja onda je poanta svega, nemam razloge zašto Bog stvarno stvori bebicu i onda ne-spriječi njenu smrt. Ono što sam bila i prije spomenula, ovdje je ključan moj osoban odnos s Bogom za kojeg vjerujem da zna sve, zna najbolje i da vjerujem da sve ima nekog smisla – bez obzira vidim li ja taj smisao sad ili tek jednog dana.

Što bi rekla drugim ženama koje su na tvom mjestu i koje bi željele vjerovati u to, da Bog zapravo ne griješi?

Upravo to – Bog ne griješi, nikada nije i nikada neće. To je ljudska osobina koja ne pripada Bogu. Rekla bih da bez odnosa s Njim stvarno znam da je užasno teško vjerovati u tako nešto. Svjesna sam koliko fanatično i iracionalno ovo sve može djelovati nekome tko čita, a na Boga gleda kao nekoga tamo visoko u nebu koji se igra s nama ljudima kao djevojčice s barbikama te vuče poteze kako i kada želi, često bez nekog nama velikog smisla. Vjerovati u sve ovo što sad govorim je zapravo i nemoguće bez da se otvoriš dubljem upoznavanju Boga.

Što bi rekla ženi koja nakon svega što je prošla želi vjerovati u to da je Bog dobar i da nikad ne griješi, ali jednostavno još ne može prihvatiti taj odgovor? 

Rekla bih da je to posve razumljivo, i da se i sama borila s tim. Treba nam vrijeme, trebamo procesuirati puno toga, trebamo više toga učiti i otkrivati. A ono što vjerujem je da je Bog u redu s našim ograničenostima – nemogućnosti vjerovanja u stvari koje ne razumijemo. Vjerujem da se on ne ljuti ili je razočaran kada žena ne može shvatiti Njegovu dobrotu unutar svoje velike boli i gubitka. Vjerujem da razumije i da nam polako pokazuje da je i dalje tu, ako i mi to želimo.

Bi li im rekla da je to također u redu i da Bog to neće zamjeriti, njihovu ljutnju i propitkivanje? Ako ne mogu još sada prihvatiti te odgovore, koji savjet bi im dala da se tome približe?

Rekla bih da si daju vremena, ali da ne odustaju. Kada budu mogle nositi tugu, bol i gubitak, kad budu procesuirale puno toga, prolazile cijeli spektar emocija, neka sve to i donose pred Boga. Pitaju pitanja, pišu dnevnike, pitaju nekoga tko se dvoumio na sličan način…