Idemo pričati o spontanom pobačaju. Ali STVARNO pričati.

Prošlo je tri godine od mojih gubitaka, ali ih se sjećam kao da su bili jučer. Sjećam se fizičkog aspekta do najsitnijih detalja (iako sam poželjela milijun i jednom da to zaboravim) - krvarenja, trudova, rađanja, pucanja pupčane vrpce, jedne kiretaže, druge kiretaže… Ali sjećam se još više i psihičkog rasula, mentalnog ludila, naleta emocija za koje nisam ni znala da mogu osjećati sve istovremeno, napadaja panike, pritiska u prsima, nesanice… Urezano u moj um zauvijek.

U tjednima koji su prethodili mom prvom spontanom pobačaju u 13. tjednu,  prokrvarila sam nekoliko puta. Nekada više, nekada manje, nekada žarko crveno, nekada smećkasto. Od trena kada sam prvi put ugledala krv prilikom odlaska na wc u 6. tjednu svoje prve trudnoće do današnjeg dana, mogla bih zbrojati desetke i desetke sati koje sam provela na internetu, guglajući. U svako doba dana - u 3 ujutro kada od brige nisam mogla spavati i buljila bih netreptajući u strop, odmah nakon buđenja kada su mi oči još bile poluzatvorene, a ruka bi automatski posezala za mobitelom na noćnom ormariću, za vrijeme pauze na poslu ili  pak na kraju dana kada sam se pokušavala opustiti na kauču. Koliko je čest spontani pobačaj u ovom tjednu, je li normalno krvariti prva tri mjeseca trudnoće, koja boja krvi je “normalnija”, kako izgleda spontani pobačaj, kako je velika beba, zašto mi nestaju simptomi trudnoće, što je kiretaža, radi li se pod općom anestezijom… Nema što nisam pretražila. I svaka, ali baš svaka stranica koju sam otvorila ili članak koji sam pročitala, nisu ni otprilike opisivali stvarno iskustvo spontanog pobačaja kako sam ga ja doživjela. Kao da su svi ti tekstovi pisani od strane nekoga tko nikada nije osobno iskusio pobačaj ili ne poznaje nikoga tko ga je iskusio. Sve je “uljepšano”, sve je umanjeno, sve je skoro pa nerealno. I dan danas ne mogu to shvatiti, zašto? 

Zašto pišem o ovoj temi? Svjesna sam da će nekima ono što pišem biti previše. Previše iskrenosti, previše groznih, krvavih, opisnih detalja. Ali odlučila sam se na ovo ne da bih nekoga uplašila ili zgrozila, već zato jer ja nisam dobila informacije koje sam trebala. Informacije koje su mi bile prijeko potrebne da budem imalo spremna na ono što je slijedilo. Nigdje ih nisam pronašla, nitko mi ih nije dao, čak ni liječnici. I zato ovo pišem - da ti kažem kako uistinu jest. Jer gubitak jest stvarno iskustvo stvarnih žena - bolno, krvavo, neuredno, šokantno i traumatizirajuće. Jer želim da znaš što te uistinu čeka te kako kroz to proći (i izaći s druge strane). Jer mene nitko nije pripremio. Jer nisam nigdje pronašla onu surovu istinu o gubitku i onome što slijedi nakon toga. Jer se i dan danas o tome rijetko priča. I to bih voljela promijeniti.

Stvari koje nisam znala (a voljela bih da jesam):

Spontani pobačaj je čest, ali o tome se ne priča.

Spontani pobačaj je gubitak trudnoće prije 20. tjedna. Službeni podaci kažu da je postotak između 10 i 15%, ali je stvarni postotak vjerojatno i viši jer mnogi gubitci se znaju dogoditi prije nego žena i zna da je trudna. Sjećam se kako sam čula tu izjavu nebrojeno puta, i od strane doktora, i od strane bliskih ljudi. Kao da samo zato jer je nešto često bi ti trebalo postati lakše? Ali ono što mi nikako nije bilo jasno jest da ako je spontani pobačaj toliko čest, kako to da onda nisam znala za to? Kako to da nisam nikada čula od prijatelja ili poznanika da su izgubili bebu? Gdje su onda sve te žene? Zašto nitko o tome ne priča? Zašto je to tabu? Zašto unaprijed prisiljavamo žene da prolaze kroz tu traumu same i da je bolje da ne traže podršku?

Ništa nije 100% sigurno, ni u jednom trenu.

Mnoge žene čekaju do kraja prvog tromjesečja (tj. do 12-13 tjedana) kako bi objavile trudnoću. Jer piše na milijun mjesta da je to najkritičniji period, jer je tada “sigurno”, jer ti je tako rekao tvoj ginekolog. No što je zapravo sigurno? Da, istina je, sa svakim višim tjednom trudnoće, rizik za spontanim pobačajem se smanjuje (npr. nakon 7 tjedana taj rizik pada na 10%). Ali nažalost, rizik će uvijek postojati. Ne pišem ovo kako bih nekoga prestrašila ili prouzročila nepotrebnu brigu, to najmanje želim. Pišem iz vlastitog iskustva, ono što sam sama doživjela. Moj prvi gubitak je bio u 13. tjednu, drugi u 14. tjednu, a u trećoj trudnoći sam skoro imala prijevremeni porod u 29. tjednu. 

Samim čekanjem da dođemo u neku “sigurnu zonu” da bismo podijelili vijest o trudnoći samo otežava proces ukoliko dođe do gubitka bebe. Spontani pobačaj je sam po sebi toliko usamljeno iskustvo, jer su nas iz nekog razloga uvjerili da nije primjereno pričati o našim bebama koje više nisu s nama. Ali kada se žena odluči čekati, i u međuvremenu iskusi spontani, taj gubitak postaje još teži i usamljeniji. Ako nije nikome rekla za trudnoću, kako onda može reći da je  imala spontani i očekivati podršku? Razmisli koliko je to tužno, da se već unaprijed pripremamo prolaziti kroz bol i žalovanje same i u tišini, bez prave potpore, bez utjehe okoline. 

Ja sam osobno odlučila da ću vijesti o svakoj svojoj budućoj trudnoći podijeliti čim vidim plus na testu, bez obzira na ishod. Ali je isto tako u redu ako i žena odluči držati svoju trudnoći privatnom dokle god joj nije ugodno to podijeliti sa ostalima. Jedino što želim reći je da nije lako prolaziti kroz gubitak sam. Treba nam pomoć drugih. Treba nam netko tko će nas slušati. Tako da, ako i nisi nekome rekla da si trudna, a izgubila si u međuvremenu bebu, nemoj se bojati podijeliti svoju priču s bliskim ljudima. Teret tuge postane barem trunčicu lakši, vjeruj mi.

Spontani pobačaj može biti sličan porodu i trajati mjesecima.

Nakon što sam doživjela prvi gubitak svoje bebe, ovo je nešto što me najviše uzrujavalo. Svi ti nebrojeni sati provedeni na internetu, čitajući opise spontanog pobačaja - ništa od pročitanog nije bilo ni približno slično onom što sam sama doživjela prvi put. Na toliko se mjesta kada se opisuje proces spontanog pobačaja u prvom tromjesečju spominje kako žena može doživjeti krvarenje u vidu spottinga (nekada će biti kao menstruacija), uz slabije ili jače grčeve, te da može doživjeti curenje tekućine ili izbacivanje “tkiva”. I dok to može biti istina i iskustvo mnogih žena, posebice u ranijim tjednima trudnoće, nisam nigdje pročitala da ako si trudna 13 tjedana da možeš doživjeti prave trudove, da možeš doživjeti obilno krvarenje koje možda nećeš moći zaustaviti, da možeš izbacivati ugruške veličine limuna (i da se to može nastaviti kroz menstruacije u narednih nekoliko mjeseci). Ono što također nisam nigdje pročitala jest da spontani može nalikovati porodu (jer on to i jest), što je i bilo u mom slučaju, jer sam uz bolne trudove porodila svoju bebu u kadi, bebu koju sam morala odvojiti od pupčane vrpce, bebu koja je bila minijaturna toliko da mi stane u dlan, ali je svejedno bila malo stvarno biće sa sićušnim prstima i dvije ruke i dvije noge. Nigdje nije pisalo da će trebati mjeseci da mi se beta HCG vrati na nulu te da će tek u tome trenu moj spontani zapravo završiti. 

I opet se pitam, zašto? Znale su mi se javiti žene u satima neposredno nakon što su saznale da njihove bebe više nisu žive. Liječnici bi im proporučili medikamentozni pobačaj, uvalili im dvije tablete i poslali ih doma da prokrvare. I to je to. Bez ikakvih dodatnih informacija što mogu očekivati, kako da se pripreme. I onda spontani krene (ili ne krene danima, što stvori dodatnu brigu i paranoju) i budeš prestravljena - jer nisi očekivala tolike bolove, jer nisi očekivala toliku količinu krvi, jer nisi očekivala da ćeš izbaciti svoju bebu u wc školjku (i da će te taj čin proganjati još mjesecima ili godinama), jer nisi očekivala da ćeš možda svejedno završiti na kiretaži jer se tijelo neće uspjeti samo očistiti. Ne mogu to shvatiti - pristup takvim informacijama bi trebalo biti osnovno pravo svake žene i osnovna dužnost svakog liječnika, a ne privilegija! 

Tvoje tijelo nekada ne prepozna da beba više nije živa.

Moja dva gubitka su bila toliko različita, a opet mi je svaki zadao nevjerojatnu emocionalnu bol. Da me netko pita što mi je bilo teže, ne bih znala odgovoriti na to pitanje. Prvi spontani je bio toliko silovit, fizički intenzivan i dugotrajan. Drugi je došao potiho i prikrao mi se, ali ne ostavljajući me ništa manje slomljenom. 

Missed abortus ili zadržani pobačaj, to je tehnički naziv kada bebino srce jednostavno prestane kucati. Ali tvoje tijelo to ne prepozna odmah te mogu proći tjedni dok ne nastupi fizički pobačaj (ponekad ni ne nastupi). Takav je bio moj drugi gubitak - jedan dan je srce kucalo, a sljedeći više nije. Ali je moje tijelo još sljedeća tri tjedna pokušavalo upravo to, zadržati tu bebu, vjerovalo je (ili je željelo) da je beba živa. Dok nisam došla na pregled i čula te riječi koje će mi doživotno odzvanjati u ušima, riječi koje su mi tada slomile dušu: “Nažalost, srce više ne kuca.” To mi je bio neshvatljivi i tragičan paradoks, i dan danas je, kako je moje tijelo jedan tren bilo dom u kojem je moja beba sigurna i koje ga održava na životu, a već u sljedećem trenu je to isto tijelo postalo grobnica za moju nerođenu bebu.

Postoje opcije.

Ukoliko ginekolog prilikom pregleda zaključi da trudnoća nije održiva ili da je došlo do missed abortusa, te da će nastupiti spontani pobačaj, ovisno o stadiju trudnoće, postoje opcije kako se trudnoća može završiti. U jako ranom stadiju, može se čekati da tijelo samo prirodno pokrene pobačaj, ukoliko je čekanje sigurna opcija za ženu. Ukoliko je trudnoća do 12 tjedana, ponudit će se tablete za poticanje pobačaja, takozvani medikamentozni pobačaj, ili kiretaža. Lijekovi se najčešće nude kako bi se izbjegao postupak kiretaže, koji je invanzivan i može dovesti do komplikacija (perforacija maternice i ozljeda trbušnih organa). Uzima se kombinacija dva lijeka - jedan blokira progesteron koji je neophodan za održavanje trudnoće, a drugi potiče kontrakcije maternice.

Mnogi izvori na internetu, koji čak citiraju liječnike iz poznatih hrvatskih bolnica, spominju kako je taj oblik pobačaja manje invanzivan, kako žena iskusi bolove slične one menstrualnima, dok je krvarenje blago. Čak idu i toliko daleko da spominju kako je takav oblik završetka trudnoće ženama "psihološki prihvatljiviji"! Iako to može biti tako, vjerujte mi da nije uvijek. Spontani pobačaj koji nastupa može biti intenzivan, s bolovima koji nalikuju trudovima (jer to zapravo i jesu), te možete iskusiti obilno krvarenje s ugrušcima te čak i izbacivanjem cijelog ploda i posteljice. Medikametozni pobačaj može biti jednako fizički stresan kao i prirodni spontani pobačaj. A mentalna i emocionalna trauma neće biti ništa manja. Također je važno znati da se ponekad tijelo svejedno ne uspije samo očistiti, te žena na kraju mora ići na kiretažu (iako u malom postotku).

Nekada nažalost nemamo mogućnost izbora, ali je važno da znamo da ukoliko postoje opcije, da imamo pravo dobiti informacije o svakoj od njih. O prednostima i o rizicima, što možemo očekivati, o trajanju oporavka. Nemojte se bojati pitati i zauzeti za sebe. Postoje stvari koje ne možemo kontrolirati. Nismo mogli kontrolirati hoće li naša beba ostati živa. Ali u tom bolnom trenutku, ako je to ta posljednja stvar koja je u našoj moći, to treba iskoristiti. Jer sam čin biranja kako se opraštamo od vlastite bebe uvelike pomaže u emocionalnom oporavku.

Postpartum razdoblje, postpartum tijelo, ali bez bebe.

Potrebno je jako puno vremena kako bismo se pomirili s činjenicom da smo trebali donijeti bebu na svijet, a sada to više nije tako. Bez obzira koliko je trajala trudnoća, nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci, naša tijela su se počela mijenjati od prvog dana začeća. I sve s ciljem da omoguće bebi da živi i da raste u nama. I onda dođe do gubitka i ono što smo planirali, čemu smo se nadali, što smo sanjali - sve se okrene naglavačke. Oporavak nakon spontanog traje, i to je svakodnevna borba na više razina. Psihički, emotivno, fizički. Odjednom više nema života koje naše tijelo mora održavati i hraniti, ali ono svejedno još izgleda kao da tako jest - zaokruženi trbuščić, nabrekle grudi, gubitak kose, hormonalne promjene. I to je taj još jedan niski udarac sudbine, ironija života - tijelo koje nas svakim pogledom u ogledalo ili slučajni izlog kada hodamo ulicom podsjeća na ono čega više nema. Bolni podsjetnik na ono što smo izgubili. I tada ulazimo u neki začarani krug, rađa se odnos prema vlastitom tijelu koji se transformira iz ljubavi u mržnju, prijezir i gađenje unutar jedne sekunde. Znala sam se zateći još tjednima nakon spontanog kako nježno prelazim rukom preko svog trbuha i na najsitniji tren bih povjerovala da je moja beba još uvijek tu. A s druge strane, sve te promjene su mi znale biti čisto mučenje, limb iz kojeg ne mogu pobjeći, kada bih preklinjala vlastito tijelo jer nije bilo sposobno učiniti jednu stvar za koju je stvoreno. 

U procesu žalovanja i oporavka, moramo pokušati biti nježni prema sebi. A to je teško. Teško je  vjerovati da je naše tijelo veličanstveno. Ali treba dati sve od sebe da ga ponovno zavolimo. Jer je stvorilo novi život. Jer je u tom kratkom vremenu dalo najbolje od sebe kako bi održalo našu bebu na životu. Jer naša beba nije bila gladna, nije joj bilo hladno, nije ju bilo strah, nije trpila nikakvu bol, i znala je samo za ljubav.  Potrebno je ponovno izgraditi odnos s našim tijelom, ali odnos koji će se temeljiti samo na ljubavi, divljenju i zahvalnosti.

Testiranje.

Na žalost, kod nas i u svijetu je još uvijek uobičajena praksa da žena mora doživjeti tri ili više spontanih pobačaja (pomalo se stvari mijenjanju i nekada to znaju biti i dva, ali to nije dovoljno dobro!) kako bi ju se poslalo na testiranja. Iako su za većinu gubitaka trudnoće, posebice u prvom tromjesečju, odgovorne kromosomske anomalije, postoje i drugi uzroci osim toga. No poražavajuće je da žena mora prolaziti nekoliko puta kroz fizičku i emocionalnu traumu kako bi joj se omogućilo detaljnije istraživanje zbog čega je došlo do gubitka. Tim gore ako se kasnije ustvrdi da su ti gubitci mogli biti spriječeni da je na vrijeme propisana odgovarajuća terapija. Ukoliko vam ginekolog ne odobri testiranje, uvijek možete otići sve obaviti privatno. To su prvenstveno testiranja na trombofiliju, imunološke bolesti, testiranje hormona štitnjače, šećera, bakteriološke pretrage, te kariogrami oba partnera.

Lista koja nema kraja.

Kako je vrijeme odmicalo, svako toliko bih dolazila do nekih novih saznanja. Rađale bi se nove emocije. Novi život i nova ja o kojima ću još puno pisati.

Ako ovo čitaš jer si nedavno doživjela gubitak, ili pak u ovom trenu prolaziš kroz spontani pobačaj - žao mi je! To je jedan traumatičan događaj za bilo koju ženu, ali i za njenog partnera. I kao takav je nešto što treba odžalovati, potrebno je vrijeme kako bismo procesuirali što nam se to zapravo dogodilo, te kako bismo u konačnici započeli oporavak. Možda će ti ovaj tekst biti težak za čitanje, ali se od srca nadam se da će ti barem trunčicu olakšati taj bolni proces. Ponajviše jer nećeš biti zatečena onime što slijedi u satima, danima ili tjednima nakon toga. I jer ćeš možda biti spremnija nego što sam ja bila. Ne za bol i tugu koje dolaze nakog toga, jer na to te nitko ne može pripremiti. Ali znat ćeš da ipak na kraju svega, kada se misli stišaju, a tuga postane malo lakša za nositi, da ćeš izaći na drugu stranu. Gdje ponovno dolazi sunce. Gdje se ponovno rađa nada.