Jesen je. Odmori se.

Jesen je moje godišnje doba. Doba kada sam rođena.

I moram priznati da sam je ove godine jedva dočekala. Ljetni dani i vrućine su se otegli, predugo. Postajala sam sve nervoznija dok bih izlazila iz stana gdje bi me ponovno dočekao topli povjetarac, koji kao da me gušio. Hodanje bilo kamo mi je već postala tlaka i pobjegla bi mi tiha psovka dok bih ponovno osjetila kapljice znoja na čelu, a ja bih živčano skidala slojeve odjeće sa sebe, sve do kratkih rukava.

“Koliko još?”, pitala sam se svakog dana dok bih manično gledala prognozu za sljedećih tjedan dana. Mama mi je govorila da sam čudna jer sam se na svaki  pad temperature od nekoliko stupnjeva veselila k’o dijete božićnim poklonima. Ali onda bi temperature ponovno porasle, a s njima i moja nervoza?

“Koliko još?”

Ako razmisliš, toliko je prirodno priželjkivati jesen. Ljudska bića su ciklična. Kao i sve ostalo u prirodi. Svi smo stvoreni iz istog Izvora energije. Ali mi  žene smo posebno ciklične. I zato je nekako normalno da imamo razdoblje kada stvaramo i razdoblje kada nam je potreban odmor. Proljeće i ljeto pozivaju na izlazak van, na druženje, na stvaranje, na rad, na kretanje, na kreativnost, na okretanje prema van i prema drugim ljudima.

Ali jesen i zima tada dolaze kao podsjetnik da je sada vrijeme da se malo zaustavimo. Da se malo umirimo. Da se ušuškamo u sebe. Da se vratimo nazad sebi.

Volim provoditi ovo vrijeme u prirodi. Volim hladni zrak koji mi ispunjava pluća. Imam osjećaj kao da napokon mogu ponovno disati. Volim bivati u šumi i promatrati drveće kako mijenja svoje boje i otpušta lišće koje je  ponosno  nosilo mjesecima. Postoji  ona jedna izreka da nas padanje lišća u jesen podsjeća kako je u redu otpustiti neke stvari. Kako je to ponekad potrebno. Jer ne možemo primiti ni stvoriti ništa novo, ako prije ne otpustimo nešto staro.
Ali kada promatram to drveće, za mene to nije samo neki podsjetnik da je u redu otpustiti. Drveće u jesen poziva na odmor. Kaže mi da je u redu stati i predahnuti. Jer zapravo u tom odmoru slijedi novi rast.  Vidiš, potpuno je pogrešno misliti da tijekom tog mračnog razdoblja u godini drveće stoji tamo, ogoljeno i  u hibernaciji, i da se ništa ne događa. Ne, za vrijeme tog odmora na površini, ono širi i produbljuje  svoje korijenje ispod površine. Proteže se u dubine zemlje, učvršćuje se i priprema za neko novo stvaranje. 

Ovo razdoblje poziva sve u prirodi na odmor. Poziva nas na odmor. Ali odmor ne znači da se kompletno gasimo. Odmor znači  da se okrećemo prema unutra. Okrećemo se prema svome tijelu, prema svojim osjećanjima, prema svojim napetostima, prema svojem dahu, prema svojoj iscrpljenosti, prema svojoj gladi, prema svojim željama, prema svojim potrebama. Odmor znači da pravimo korak unazad od svojih briga, od svog overthinkanja, od svojih i tuđih očekivanja, od vlastitog posramljivanja, od okrivljavanja, od samokritike. Odmor znači povratak u sadašnji trenutak gdje vraćamo sebe sebi. 

I mnogi u jeseni i zimi vide zamornu kišu koja im opet remeti planove, hladnoću koja ih sprečava da izađu van, dosadne prehlade i viroze koje ih prisiljavanju da ne rade "ništa" i leže na kauču. Ali zapravo je to predivna i jedinstvena prilika da se naslonimo na ono ciklično i prirodno u nama. Prilika da usporimo i samo dišemo. I razumijem zašto je mnogima to teško, a ponekad i zastrašujuće. Jer kada uistinu zastanemo, kada uistinu usporimo, bit ćemo suočeni sa sobom, s onim što je u nama, a što smo potiskivali, suočeni s emocijama koje smo ignorirali, a koje su još uvijek tu, zaglavljene u našem tijelu, suočeni s boli koja nije bila susretana s ljubavlju, podrškom i nježnošću, suočeni sa suzama koje nismo isplakali.

I naravno da se toga plašimo, jer je zamršeno i jer ne znamo što da s time radimo. I naravno da svjesno ili nesvjesno želimo non-stop biti u hustling modeu. Ali hustling je ništa drugo nego odgovor na traumu. Traumu gubitka bebe. Čak i kada aktivno radimo na svom zacjeljivanju, lako upadnemo  u hustling crnu rupu. Kada želimo čim prije, čim bolje. Samo da se prestano osjećati kako se osjećamo. I onda skačemo na glavu, čitamo knjige o samopomoći, idemo na jednu, drugu ili treću vrstu terapije... No zacjeljivanje ne funkcionira tako. Zacjeljivanje je proces koji zahtijeva vrijeme. I zahtijeva sporost. Jer važno je poštivati vlastite kapacitete. Važno je polako širiti te kapacitete, nježno i suosjećajno kako bismo mogli držati i nositi sve ono što jest. Hustlingu nema mjesta u zacjeljivanju. Postoji razdoblje kada ćemo se baviti i procesuirati, i postoji  razdoblje kada moramo napraviti korak unazad. Na taj način učimo samoregulaciju, na taj način učimo prepoznavati u sebi signale koje nam šalje naše tijelo da mu je nečega previše i da mu je potreban odmor.

I zato iskoristi ovo vrijeme da se makneš od moranja i trebanja. Ne moraš uvijek biti u 'više, brže, bolje' stanju uma. Ovo doba te poziva na nešto suprotno, ali toliko potrebno. Povlačenje, unutrašnjost, povezivanje, dah, mirnoća.

U S P O R I.