Povratak na posao nakon gubitka bebe

Sjećam se svog povratka na posao nakon prvog gubitka kao da je bio jučer. Izgubila sam svoju bebu s 12 tjedana i odjeci tog fizički traumatičnog događaja su još uvijek odzvanjali u mojoj glavi po cijele dane i cijele noći, na repeat. Uz bolovanje i  godišnji, uspjela sam spojiti 5 tjedana prije povratka na posao. Zadnji vikend prije tog ponedjeljka sam iskoristila da posjetim supruga u Poljskoj, gdje je bio na dvotjednom poslovnom putovanju. Stigla sam na zagrebački aerodrom malo prije ponoći, uzela posljednji kofer s kolica i stigla kući. Kada sam se počela pripremati za spavanje i otvorila kofer kako bih uzela četkicu za zube - šok. To nije bio moj kofer! Osjetila sam kako mi srce ubrzava, a disanje postaje sve pliće. Noge i ruke su mi trnule. Znala sam što to znači. Napadaj panike. Kopam po koferu nekog stranca, pokušavajući  pronaći bilo kakav podatak tko je i kako da dođem do njega. U koferu pronalazim razne bočice tableta, guglam i skrolam po internetu za što. Antidepresivi, za tlak, za srce. Panika mi se samo pojačala. Uz to što netko ima moj kofer i moje stvari, sada se brinem hoće li netko umrijeti jer neće imati  svoje tablete sa sobom. Ne znam kako doći do te osobe, je li već odletjela na drugi kraj svijeta? Ne znam kako sam uspjela tu noć zaspati. Alarm sam navila ekstra rano, kako bih odmah zvala aerodrom. Nitko se nije javljao. Posljedice stresa sam osjećala od trena otkad sam otvorila oči i hodajući prema svojem autu kako bih došla čim prije do aerodroma. U tom trenu - poziv. Zovu me s aerodroma da je netko tamo i da ima moj kofer. Olakšanje. Pokupila sam svoj kofer, dobila muffin u znak isprike od potpunog stranca i zaputila se na posao.
Zašto započinjem s tom pričom? Zato jer mi je bitno da vi koji sada ovo čitate razumijete kako traumatičan gubitak bebe djeluje na ženu. Da je ovo bio običan put, naravno da ne bih imala napadaj panike zbog izgubljenog kofera. Ali ovo je bio put 5 tjedana nakon gubitka moje bebe. To je bio put nakon što sam dva tjedna provela sama doma bez svoje najveće podrške, svog muža. Gubitak bebe ti izmakne tlo pod nogama. Sve ono što je bilo sigurno, sada više nije. Sve ono što misliš da kontroliraš, sada vidiš da nije u tvojoj moći. Za ženu koja je izgubila bebu više ništa nije sigurno. Zapne u stanju hipervigilnosti. Sve je opasno. Ništa nije u njenim rukama. I onda kada se dogode ovakve naizgled banalne stvari u  kojima su ta sigurnost i kontrola ponovno oduzete, nastupa panika.

Tugovanje nakon  gubitka bebe  je individualan proces. I za svaku ženu će izgledati  drugačije. No važno je znati  da je tuga cjeloživotno iskustvo i za žene je povratak na posao izazovan, kompleksan i emocionalno slojevit proces. Tako će se neke žene groziti i same pomisli da se vrate na posao ili uopće među ljude, dok će druge požuriti jer vjeruju da će im posao i obaveze biti  dobrodošla distrakcija od svega što im se dogodilo. Nekim ženama će povratak u “normalnost” biti gotovo pa nadrealno iskustvo, jer za njih nakon gubitka bebe normalno više nije normalno. Nekim će ženama povratak na posao biti upravo ta normalnost koju očajnički traže usred kaosa u kojem su se zatekle. Ni jedno ni drugo nije ispravno ili pogrešno. Svaka žena će to odlučiti za sebe. No bez obzira kada se žena odluči  vratiti, postoje stvari koje taj proces mogu olakšati, ili ga pak neopisivo otežati. A te stvari se tiču i same žene, ali i njenog poslodavca i radne okoline u koju se vraća.

U svijetu se godišnje dogodi oko 23 milijuna spontanih pobačaja. Odnosno, vjeruje se da će se najmanje 1 od 4 trudnoće završiti spontanim pobačajem. Također će jedna od 160 trudnoći završiti mrtvorođenčetom, odnosno 1.9 milijuna godišnje u svijetu. Koliko god rano ili kasno se dogodio, gubitak bebe nas mijenja i ostavlja (nekad i dugotrajne) posljedice. Gubitak bebe nije jednodnevni događaj. Bez obzira što se trudnoća nije završila rođenjem živog i zdravog djeteta, ženino tjelo je itekako prošlo kroz nevjerojatno velike promjene, čak i u prvih nekoliko tjedana. I sukladno  tome, ženino tijelo  se nakon  gubitka nalazi u  postpartumu i potrebno je vrijeme da zacijeli. I mnoge žene su  nažalost primorane vratiti se na posao dok još nisu u potpunosti oporavljene, dok su još u nemilosrdnom vrtlogu hormona, a njihova tijela i dalje krvare. Žena će iskusiti mnoge emocije nakon gubitka bebe i prema van će mnogi smatrati da ženino ponašanje i emocionalne  reakcije nisu slične njoj. Ali važno je znati da gubitak bebe ne podrazumijeva samo osjećanje duboke tuge, već je to miks mnogo drugih, snažnih  emocija od ljutnje, bijesa, šoka, krivnje, srama, ljubomore, anksioznosti, olakšanja, bespomoćnosti, beznadnosti, iritabilnosti, frustracije (kratak fitilj), usamljenosti pa sve do tuposti, depresije, očajanja, čežnje, zamjeranja i manjka kontrole. No ono što same žene najviše iznenadi je kako gubitak djeluje na nas na fizičkoj i kognitivnoj  razini. Neurobiološka istraživanja su pokazala da nam gubitak doslovno mijenja našu biokemiju. Ženino tijelo kroz fizičke reakcije i simptome izražava tugu koju osjeća. Oni uključuju umor, fizičku iscrpljenost, nespretnost, glavobolju, mučninu, vrtoglavicu, bol u želucu, gubitak apetita ili pojačani apetit, nesanicu, osjetljivost na određene podražaje, posebice zvukove, mišićne napetosti, fantomsku bol, promjene u otkucajima srca, promjene u krvnom tlaku, stezanje u prsima, kratak i plitki dah. Pri povratku na posao, jako je važno osvijestiti si i informirati se kako tugovanje također utječe na naš mozak i kognitivne procese. Kognitivne reakcije kod žene nakon gubitka uključuju nevjericu, preispitivanje, obsesivno razmišljanje, intrunzivne misli, noćne more, tupost, nemogućnost koncentracije, probleme sa sjećanjem, gubitak pamćenja, zaboravljivost, neprestano vrtimo "što ako" scenarije, zbunjenost, dezorijentiranost, gubljenje vremena, manjak motivacije i fokusa, narušenu sposobnost prosuđivanja, zaboravljanje riječi, probleme s čitanjem… Obzirom da je podrška kroz gubitak bebe gotovo pa nepostojeća, žene prolaze kroz sve ove promjene misleći da gube razum. Uistinu se osjećaju kao da su poludjele. Mnogim ženama treba i nekoliko godina prije nego što im se kognitivne sposobnosti vrate na neku razinu od prije. Za neke se to nikada ne dogodi. 

Zašto je sve ovo bitno? Bitno je jer će sve ovo gore itekako imati utjecaj na ženin povratak na posao, njezine sposobnosti i kako će obavljati svoje radne zadatke. Bitno je jer, znajući ovo, ženin poslodavac i kolege mogu biti svjesni što joj se događa i zajedno dogovoriti pristup i organizirati pomoć. Zato u ovom članku želim podijeliti  nekoliko konkretnih savjeta  i  za ženu i za njezinog poslodavca i kolege, kako bi joj  se povratak na posao nakon jednog  od najtežih događaja u životu mogao olakšati koliko god je to moguće.

Za Nju.

Budi nježna prema sebi. Sasvim je normalno da tvoji kapaciteti neće biti još jedno vrijeme kao prije. Sasvim je normalno da još jedno vrijeme nećeš moći obavljati svoje radne zadatke na nivou ili u vremenskom periodu kao prije. Postavi realne ciljeve i očekivanja sukladno svojim fizičkim, emocionalnim i kongitivnih mogućnostima. Svaki dan daj najbolje od sebe, ali znaj da će to najbolje svakoga dana izgledati drugačije i to je u redu. 

Traži pomoć, prihvati pomoć. Gubitak bebe nije nešto kroz što možemo niti bismo trebali prolaziti sami. U redu je tražiti pomoć i prihvatiti pomoć kada nam je ponuđena. U tome nema nikakve sramote. Život nije vježba u savršenstvu, zato skini sebi taj teret s leđa da sve mora biti savršeno i da  sve moraš napraviti sama. Ljudska bića ne mogu preživjeti sama.  Zacjeljujemo u zajednici. Zamoli kolege da ti uskoče. Dogovori s menadžerom realistične ciljeve i rokove s kojima se osjećaš ugodno.

Uzimaj pauze. Koliko god ih je potrebno.  Pa makar i  po nekoliko minuta. Ustani i popij kavu, čaj, čašu vode. Izađi par minuta na zrak ako je moguće. Protegni se. Pojedi nešto. Tuga dolazi u valovima i jako često nas uhvati nespremnima u situacijama kada to najmanje očekujemo. Emocionalni okidači će se nalaziti svuda oko tebe. Kada osjetiš da te emocije preplavljuju, potraži privatnost na mjestima gdje možeš biti sama ili možda uz kolege kojima vjeruješ. Ne mogu uopće izbrojiti koliko sam puta potražila spas u kupaonici svoje firme i u uredu svoje kolegice i prijateljice kada sam imala osjećaj da ću eksplodirati, i suze bi samo nekontrolirano tekle.

Vodi  brigu o sebi. Tugovanje je iscrpljujuće, na svim razinama našeg bića. No kada ne spavamo dovoljno, kada ne pijemo dovoljno vode, kada se ne hranimo dovoljno i zdravo, puno je teže  kontrolirati svoje misli, a time i emocije. Kada smo umorni, naše kognitivne sposobnosti su još više narušene. Zato odmaraj kada god možeš. Sjeti se jesti. Pij puno vode. Provodi vrijeme vani na zraku i u prirodi kada god je to moguće.

Komuniciraj unaprijed. Možda bi ti koristilo da se prije samog povratka na posao čuješ sa svojim poslodavcem/menadžerom preko emaila ili na bilo koji drugi način, kako  biste  raspravili o tvojoj tranzicij nazad  u radno okruženje te kakva podrška ti je potrebna. Koliko god to nije fer, ali teret leži na leđima ožalošćene žene da nerijetko mora educirati druge oko sebe oko procesa tugovanja kroz koji prolazi. Neke od stvari o kojima možete razgovarati je kako želiš komunicirati (i želiš li uopće) o tome što se dogodilo tvojoj bebi svojim kolegama. Možete  dogovoriti želiš li to osobno napraviti ili da tvoj menadžer to napravi umjesto tebe. Kada sam se vraćala na posao nakon svog drugog gubitka, moj tadašnji menadžer mi je uskočio i obavijestio kolege što se dogodilo i kada  se vraćam na posao. To mi je u tom trenu bilo veliko olakšanje i na tome ću mu biti vječno zahvalna. Također možete razgovarati  o tome u kojem kapacitetu se vraćaš i dogovoriti možda da ne radiš odmah puno radno vrijeme ili da  možda neke dane odradiš od doma, pogotovo na dane kada će tuga biti jača nego inače.

Budi spremna na neugodnosti. I na tišinu. Mnogo, ali baš mnogo ljudi neće znati što reći ili će reći neke jako bolne stvari. Sve se događa s razlogom. Bogu je trebao još jedan anđeo. Vjeruj da Bog ima plan za tebe. On je na boljem mjestu. Imat ćeš drugu djecu i brzo zaboraviti na ovo. Mora da nešto nije bilo u redu s bebom. Opet ćeš zatrudnjeti. Znam kako se osjećaš. Moraš biti jaka. Samo budi zahvalna za sve dobro u svom životu. I tako dalje. Imaj na umu da to nema nikakve veze s tobom. Smrt je posljednji veliki tabu našeg društva. Ljudima je neugodno oko smrti i gubitka. Svi smo mi različiti i imamo različite emocionalne kapacitete. Svi se različito nosimo . Zato budi spremna da te neće svi znati podržati u ovim teškim vremenima i to je u redu. Ne zaslužuje ni svatko čuti o tvojoj boli. Ali lakše je ako unaprijed uvježbaš kako želiš odgovoriti na ona pitanja i komentare koji ti stvaraju nelagodu.

Za poslodavce/menadžere/kolege.

Priznajte njen gubitak. Najgore što možete napraviti ženi koja je izgubila bebu jest da se ponašate kao da se baš ništa nije dogodilo. Znam da je mnogim ljudima neshvatljivo kako se možeš povezati i tugovati za nekime koga nisi imao prilke upoznati ili provesti s njime vrijeme, ali za ženu  je njena beba itekako bila stvarna i postojala je. Budite svjesni da roditelji ne izgube samo svoje dijete, već gubitak prate mnogi sekundarni gubici koji su vama nevidljivi. Gubitak želja i snova koje su  imali za svoje dijete, slika obitelji i života koja ostaje neostvarena, gubitak identiteta, gubitak nevinosti, gubitak nade i vjere, gubitak životne radosti, gubitak društvenih vještina, gubitak sigurnosti, gubitak ljubavi prema vlastitom tijelu, gubitak povezanosti s partnerom, gubitak povezanosti s drugim ljudima, gubitak sposobnosti pozitivnog razmišljanja. Roditelji neće nikada doživjeti prvi osmijeh, prve zubiće, prve korake, prvi dan vrtića i škole. Ako se teško snalazite s riječima ili vam se pak teško povezati s onime što žena prolazi, jednostavno “Žao mi je zbog tvog gubitka” zlata vrijedi. Istraživanja su pokazala da društvena podrška pomaže ljudima  da se nose sa svojom tugom, dok izbjegavanje može omesti proces zacjeljivanja.

Održavajte komunikaciju. Postavljajte pitanja. U periodu dok se žena ne vrati na posao, u redu je javiti joj se i ponuditi pomoć. Nakon mog drugog gubitka, menadžer i kolege su mi poslali karticu sućuti i biljku na kućnu adresu. Nije mi trebalo više od toga. Samo to da je moj gubitak priznati i viđen. Hvala im na tome. Nemojte se bojati postavljati pitanja. Mnoge žene zapravo žude o tome da mogu razgovarati o svojoj bebi i o tome što su prošle. Ukoliko ne žele, poštujte to. Kada smo kod komunikacije, izbjegavajte bilo koje rečenice koje započinju s “barem”. Barem znaš da možeš ostati trudna. Barem si ti dobro. Barem se dogodilo rano. Barem znaš da je tvoja beba na boljem mjestu. Sve ove izjave umanjuju ženin gubitak i tugu koju osjeća i doslovno ju forsiraju da prebaci fokus na ono pozitivno, što je doslovno nemoguće za nju u toj situaciji. Zapamtite, tuga nije problem koji treba rješavati, već iskustvo koje treba prihvatiti. I najveći dar koji možete dati ženi jest da je podržite u tom iskustvu. 

Pomognite joj s komunikacijom. Ponudite da komunicirate s ostalim kolegama što joj se dogodilo i kakva joj je podrška potrebna pri povratku na posao ako ona sama nije to u  stanju učiniti. Obavijestite njene klijente ako s njima radi o tome što se dogodilo, kako bi izbjegla nelagodne situacije kasnije. Nikada neću zaboraviti prvih nekoliko tjedana nakon mog drugog gubitka kada su me svi poslovni partneri pitali na našim konferencijskim pozivima kako to da sam se tako brzo vratila s porodiljnog i kako je moja beba. Bilo je tako neopisivo teško nastaviti ponavljati te riječi "Moje bebe više nema", a da se potpuno ne slomim. Naravno, ništa od ovoga nemojte činiti na vlastitu ruku i nemojte pretpostavljati što bi njoj olakšalo stvari. Pitajte je i osnažite ju dopuštajući joj da izrazi vlastite želje i donese vlastite odluke.

Budite obazrivi. Kao što sam gore već navela, duboka tuga nakon gubitka utječe na ženine kognitivne sposobnosti i kapacitete. Psihologinja Dr. Deborah L. Davis je opisala to iskustvo kao da pokušavaš biti super produktivan usred ogromnog šumskog požara. Imajte na umu da će joj biti teško koncentrirati se i obavljati zadatke prebrzo na kvalitetan način. Komunicirajte joj unaprijed da ne očekujete od nje da pomiče brda i doline. Ponudite joj smanjeni obujam posla, skraćeno radno vrijeme ili rad od doma. Dogovorite s njom kako ju možete podržati na dane kada sve jednostavno bude too much i odrađivanje posla nije nešto s čime se može nositi taj dan. Moj menadžer mi je odmah u početku rekao da je u redu da odem kući kada god osjetim da mi je previše. I neopisivo puno znači kada znaš da te netko neće gledati kao nesposobnu osobu ili zabušanta, već ti ponudi suosjećanje, razumijevanje i podršku. 

Razgovarajte s njima. Bolje je reći pogrešnu stvar (i budimo iskreni, većina vas će reći pogrešnu stvar, i to je u redu) nego dočekati nekoga s potpunom tišinom. Žene koje su izgubile dijete i dalje su ljudska bića. Razgovarajte s njima, pitajte ih kako su ili o stvarima u njihovom životu. Imajte na umu da su veliki datumi kao što su datumi termina ili rođendani i blagdani posebno teški za ožalošćenu osobu. U redu je doći do nje i pitati je kako je. Slušajte. Nemojte preoteti njezinu tugu uspoređujući njezin gubitak sa svojim ili s nekom trećom osobom. Vjerujte mi, to nimalo ne pomaže i samo joj daje osjećaj da vi niste sigurno mjesto gdje može podijeliti svoju tugu. Nemojte davati savjete koje ona nije tražila. Ne morate pokušavati popraviti ono što boli. Samo budite svjedok njezine boli. Suosjećajte. Recite "Žao mi je". "Ovo je stvarno užasno." –”Žao mi je što ti se ovo događa.” "Ovdje sam za tebe." "Kako se zove tvoja  beba?" "Volim te." "Ne idem nigdje."

Za kraj.

6 tjedana ili 36 tjedana, nije bitno. Gubitak je gubitak. Tuga nakon gubitka djeteta može biti užasno bolno iskustvo. Izbriše cijeli tvoj svijet, tvoj osjećaj sebe i tjera te da nastaviš živjeti iako želiš odustati, cijelo vrijeme. Tuga te promijeni, htjeli mi to priznati ili ne. Žene dožive intenzivne fizičke i kognitivne nuspojave povrh emocionalnog vrtuljka na kojem  se  nalaze još i mjesecima nakon njihovog gubitka. Teško je i komplicirano vratiti se u svoje radno okruženje dok si još duboko u tuzi, a često i prije nego što se fizički oporaviš. Na svim razinama. Svaki poslodavac bi trebao pružiti im podršku u njihovoj tranziciji. Imaju priliku olakšati im  ili utoliko sve otežati. Priznavanje ženinog gubitka i prihvaćanje njezinog procesa tugovanja jako je važno za njezin cjelokupni put zacjeljenja. Pokušajte samo nakratko ostaviti profesionalne uloge po strani i uđite u svoju ljudsku ulogu. Budite suosjećajni. Podržite ih svjedočeći njihovoj boli, a ne pokušavajući im je oduzeti (kao da je to uopće moguće). Podržite ih videći ih i slušajući ih. Podržite ih konkretnom pomoći. Budite ljubazni.  Ako vaša tvrtka ili vaš tim trebaju edukaciju o tome kako podržati ožalošćene žene ili dodatne informacije o HR politikama, bolovanjima, odsustvima iz suosjećanja, slobodno me kontaktirajte na e-mail spontanoja@gmail.com.

Za tebe. Ako se sada nalaziš na ovome mjestu i čeka te povratak na posao ili si već u toj vrtoglavoj tranziciji - vidim te. Bila sam na tvome mjestu, ne jednom, već tri puta. I znam koliko to može biti užasno, užasno teško. Kao i za sve ostale stvari koje su sada ostale u tvom životu koji nemaš izbora nego živjeti, uvijek se sjeti ovoga. Tvoja tuga pripada samo tebi, kao što i tvoja ljubav pripada samo tebi. U redu je da tuguješ koliko god i kako god je tebi potrebno. Vodi brigu o sebi, pa makar to bile i sitnice. To neće ništa promijeniti, ali ti može pomoći da se mrvicu lakše nosiš sa svim posljedicama koje je gubitak ostavio, kao i sa svojim emocijama i mislima. Odmaraj. Traži pomoć. Prihvati pomoć kada ti se nudi. Budi blaga prema sebi. Daj si nježnosti i suosjećanja. Sada ti se možda ovo čini kao nešto što nikada neće postati lakše. Ali bude. Daj si vremena.