Kako živjeti u svome tijelu nakon gubitka trudnoće?

Odnos žene s njenim tijelom nakon gubitka bebe je kompliciran. U najmanju ruku. Kompleksan. Tisuće slojeva. Mogla bi se napisati cijela knjiga o tome, ako ne i dvije. Sve vam govori činjenica da je ovaj blog u nastajanju od lipnja 2022. To znači da već preko godinu dana pokušavam napisati ovaj tekst. Preko godinu dana razmišljam o riječima i rečenicama kojima bih mogla obuhvatiti tu kompleksnost. I vjerujte mi, taj odnos se mijenja kao što se mijenjaju godišnja doba. Nije stalan. Nije jednolik. Nije samo crn niti samo bijel. Nije samo mržnja niti je samo ljubav. Nije samo zamjeranje niti je samo divljenje. Nije samo snaga niti je samo slabost. Nije samo život niti je samo smrt. Raspon. Nijanse. Oprečnosti. Supostojanje.

Sjedim tako ovdje, na ovom predivnom otoku, sunce mi peče kožu, osjećam sol kako ju zateže, tu i tamo dođe lagani povjetarac kao kratkotrajno osvježenje. Neopisivo sam svjesna svoga tijela. Njegovog izgleda. I ne želim uopće lagati - možda ga čak i volim, ali to ne znači da mi se nužno i sviđa. Osjećaj krivnje koji osjećam kada gledam svoga sina je nekad neizdrživ. Jesam li nezahvalna? Na svojem tijelu koje je njega stvorilo i donijelo na svijet? Opipavam tih nekoliko koluta kože i tkiva koji se prelijevaju preko ruba mog badića. Zašto ga ne mogu bezuvjetno voljeti? Zašto mi se ne sviđa? Prisjećam se kupovine prvog badića nakon rođenja mog malog. I sada si mogu predočiti hladni znoj koji me oblijevao dok sam isprobavala jedan za drugim za trećim za četvrtim badićem. Pokušavala sam izbjeći pogled na svoje tijelo u ogledalu jer to nije bilo tijelo koje poznajem. Pod groznim umjetnim svjetlom, prizor moga tijela u ogledalu je izazivao nelagodu. Moje velike grudi koje sada nikako ne stanu ni u jedne košarice, gaće koje nedovoljno pokrivaju ostatak kože na donjem dijelu trbuha. Toliko promjena! Gledam ga i ne prepoznajem ga. S druge strane ogledala stoji za mene neki potpuni stranac, stranac kojeg ne želim uz sebe, stranac s kojim mi nije ugodno, stranac koji mi govori da smo mi sada jedno. A ja to stvarno ne želim. I opet krivnja, ta krivnja! Nakon dvije godine pokušaja, trudnoća i gubitaka, napokon mi se ostvario san. Moje tijelo je po tim nekim izmišljenim i ne znam čijim kriterijima bilo “uspješno”, imala sam živo i zdravo dijete i grudi koje su ga hranile. Zašto ga ne mogu bezuvjetno voljeti? Zašto mi se ne sviđa?

Teško je ne pasti u crnu rupu misli o tome kako nas je naše tijelo izdalo nakon što izgubimo bebu. Ili o tome kako smo sada “manje žene”. O tome kako nismo uspjele u onome za što smo stvorene. O tome kako je naše tijelo zakazalo u jednoj jedinoj stvari koja bi mu trebala biti prirodna. Mržnja. Zamjeranje. Gađenje. Odvajanje nas od naših tijela kao da više nismo jedno - postojim ja, i postoji moje tijelo. I trenutno si nismo prijatelji. Trenutno nam je ono stranac. Stranac kojem nikako ne vjerujemo. A to povjerenje, kada se izgubi, kako ga vratiti?

U posljednje vrijeme jako, jako puno razmišljam o svom tijelu. O tome kakve misli mi se pojavljuju kada ga promatram, o osjećajima koje izaziva, o odnosu koji gradimo s njime od trenutka kad se rodimo. Prakticiram svjesnost. Zahvalnost. Pokušavam vratiti pažnju na sve ono veličanstveno što moje tijelo je. Sve ono veličanstveno što radi za mene. Sve ono veličanstveno što je stvorilo. Sve ono veličanstveno što mi pruža. Sve ono veličanstveno za što je sposobno. Ali ne dolazi mi to prirodno. Nimalo. Borim se. 

Imam skoro 5 godina borbe iza sebe. Četiri trudnoće. Jedno živo dijete. Sekundarnu neplodnost. No moj odnos s mojim tijelom ima prošlost puno dužu od tih 5 godina. Ta prošlost seže puno dalje. I ta cijela prošlost je imala i još uvijek ima utjecaj na to kako su se moji gubici odrazili na moj odnos s tim tijelom. Kulturološki aspekt također ne smijem zanemariti. I vjerujem da je zapravo za sve žene koje prođu kroz gubitak tako. Kada se sjetim svoga kasnog djetinjstva, to je bilo razdoblje kada sam prvi puta postala uistinu svjesna svoga tijela. Promjena kroz koje prolazi. Sramila sam se svojih grudi koje su se tako rano pojavile. Sramila sam se činjenice da sam prva dobila menstruaciju u svome razredu. Gledala sam svoju mamu na terasi naše kuće kako neumorno čupka dlake s pincetom sa svojih nogu, ponekad satima. Počela sam s gađenjem gledati svoje noge i puno prerano primila prvi puta britvicu u ruke. Tada je krenuo pubertet u svojem punom jeku i primijetila sam koliko naša tijela privlače pažnju kod dečkiju. S 11 godina mi je dječak koji mi se sviđao izrekao rečenicu koja je definirala moje samopouzdanje, odnosno nedostatak istog sljedećih deset godina: “Tek si 5. razred, a već si tak prištava.” Nevjerojatno je koliko je ta jedna jedina rečenica učinila štete. Tih sljedećih deset godina sam pokušavala kompenzirati manjak samopouzdanja s i malo fizičke pažnje koju bi mi posvetio neki tamo dečko. Postojala je nezaobilazna slika ideala, dobro je imati grudi, treba biti vitak. Čak i tada, u svojim najmršavijim izdanjima sam bila opterećena s kolutima gotovo pa neprimjetne kože koji stvaraju sitne brazde kada sjednem. Svaka kila gore je bila nedobrodošla. Kroz sljedeće desetljeće bilo je tu puno dijeta, puno besmislene teretane, puno lovljenja savršenog ideala koji zapravo ne postoji. I tek sada sam svjesna da posljednjih dvadeset i pet godina nisam ni u jednom trenutku uistinu voljela svoje tijelu. Ni u jednom trenutku mi se nije uistinu sviđalo. Čak i u mojim aktivnim trkačkim danima, kada sam vjerojatno bila u najboljoj formi svog života po pitanju kondicije, samosvjesno bih odlazila na plažu i mislila da nisam dovoljno vitka. Imala sam u svojim nogama stotine i stotine kilometara, noge koje su me prenijele preko vrhova i dolina i beskrajnog vrućeg asfalta. Ali čak ni tada, nikakva ljubav, samo zamjeranje. Zato što je ovakvo, a nije onakvo. Zato što postoji takvo kakvo jest. I ne mogu vam opisati koliko me obuzme tuga kada razmišljam o tih dvadeset i pet godina. Koliko bi mi značilo da me netko naučio da volim i podržim svoje tijelo, i koliko bi ta ljubav i podrška odigrali važnu ulogu kada bi se dogodio moj prvi gubitak i onda još dva poslije njega. Razmišljam o tome koliko bi moja priča izgledala drugačije. Razmišljam o tome koliko bi moj odnos s mojim prekrasnim tijelom tada bio drugačiji. Da sam ga naučila voljeti puno puno prije.

Ali nisam. I mnoge, mnoge žene se vjerojatno nalaze u istoj koži. Ne vole svoje tijelo vjerojatno većinu svojeg života. I onda se dogodi nešto poput gubitka bebe. Kada žena prođe kroz rođenje živog djeteta i nađe se u postpartumu, poruka koju šaljemo ženama je da je njihovo tijelo prekrasno i da trebaju nositi sve promjene koje vide s ponosom - ono je stvorilo i donijelo na svijet jedno malo čudo. Ali što kada se nađemo u postpartumu nakon gubitka? Što kada ostanemo sa svojim postpartum tijelom, no bez živog djeteta zbog kojeg se sve to isplatilo? Što kada se pojavi mlijeko, ali bez bebe koju smo trebali njime hraniti? Što kada ostanemo s ožiljkom od carskog reza kao vječnim podsjetnikom na nešto što je završilo smrću? Naravno, naravno da je prva emocija koja se javi mržnja. Naravno da zamjeramo. Naravno da se osjećamo izdano. Naravno da se osjećamo prazno. Naravno da se osjećamo nesposobno. Naravno da se osjećamo oštećeno. (Ovo su sve stvarne riječi kojima su žene opisale svoje tijelo nakon gubitka). Naravno da ne vidimo svoje tijelo kao jednu neraskidivu cjelinu s nama samima, već je to zasebni entitet koji nam u tome trenu postaje neprijatelj. Naravno, kada nam je neprijatelj gotovo cijeli naš život. Kada na takav odnos s našim tijelom dodamo svu težinu tuge koju gubitak donese, normalno je da sve ode k vragu. Normalno je da se taj odnos još više izobliči. Odraz u ogledalu postaje projekcija misli i osjećaja koje imamo u vezi nas samih. Neke žene ne mogu se uopće pogledati u ogledalo, neke ne mogu podnijeti pogled na svoj trbuh. Jer svaki puta kada to učine, one vide svoj gubitak. I onda osjećaju ljutnju, neizmjernu ljutnju. Osjećaju sram. Osjećaju neuspjeh. Kod nekih žena se taj odnos izobliči do te mjere da pokušavaju svjesno ili nesvjesno kazniti svoje tijelo. Prejedanjem ili nedovoljnim jedenjem. Opsesivnim zadržavanjem kila ili opsesivnim vježbanjem i vraćanjem “na staro”.  Nekim ženama će svaka vidljiva promjena od trudnoće biti bolan podsjetnik na ono čega više nema, dok će s druge strane nekim ženama nestajanje svih promjena i vraćanje prijašnjeg izgleda biti jednako teško. Želimo iskočiti iz vlastite kože. Želimo da nemamo tijelo. Ulovi nas panika ako bismo slučajno rukama dotaknuli trbuh. U potpunosti se odvojimo i za tren više ne znamo biti u svojem tijelu. Bojimo se biti u svojem tijelu. Više nismo jedno. Sada nas je dvoje i na suprotnim smo stranama. Kao da radimo jedno protiv drugog, iako je to toliko daleko od istine.

I evo mene sada ovdje. Na ovom prekrasnom otoku dok još uvijek samosvjesno odlazim na plažu i gledam kolutove koji se prelijevaju preko ruba moga badića. Još uvijek odmjeravam svaku ženu na plaži i poželim izgledati drugačije. Ali ono što se promijenilo za mene u tih posljednjih 5 godina je da mogu biti iskrena sa sobom i priznati si da mi se moje tijelo nužno ne sviđa. Ali sam odlučna i posvećena ga ponovno voljeti. Jer sviđanje neće doći prije ljubavi. Kako god ja izgledala. Koliko god kolutova imala ili ne imala. I znam, ZNAM da nije lako ponovno graditi takav odnos. Jer prije nego što ga izgradimo, moramo biti svjesni da moramo razrušiti sve ono od prije što nas više ne služi. Sve ono u što smo vjerovali čitav život, a što nam zapravo nanosi štetu. I naravno da je to teško i da zaziremo od toga. Jer je ono staro poznato i sigurno. Voljeti svoje tijelo i vjerovati mu, posebice nakon gubitka bebe je revolucionarni čin. A niti jedna revolucija ne dolazi bez pobune, prkosa, krvi, znoja, boli. Ali ja uistinu, ali uistinu duboko vjerujem da se isplati. Naša tijela su veličanstvena. Koliko god bio kratak taj život, naša tijela su ih stvorila i borila se do posljednjeg trenutka za nas i za njih. Naša tijela rade za nas, ne protiv nas. Naša tijela daju sve što imaju i najbolje od sebe svake sekunde svakoga dana. Žele nas podržati. Žele ravnotežu. Žele da sve funkcionira. Ali to je dvosmjerna cesta. I mi postojimo u tom odnosu. I mi moramo nešto dati. I mi moramo pružiti podršku. I moramo prakticirati ljubav. I mi moramo postati zahvalni. Svjesna sam toga da je to proces, proces koji vjerojatno nema svoga kraja. Ali ok sam s time. Dajem što mogu i svaki dan to izgleda drugačije. Ali moje tijelo je veličanstveno. Moje tijelo je magija. I zaslužuje da ga volim. Ja zaslužujem da ga volim.

Kao i sve ostalo u zacjeljivanju, forsiranje pozitivnosti i zahvalnosti u vezi bilo čega, pa tako i svoga tijela može nanijeti više štete nego koristi. Jer neće biti istinito i neće biti autentično. I ja ne mogu i ne želim nikoga uvjeravati da trebaju voljeti svoje tijelo i biti zahvalno na onome što njihovo tijelo čini za njih. Jedino što možemo je prihvatiti da naše emocije za naše tijelo nisu činjenice. I kao takve, možemo vjerovati da će se s vremenom mijenjati i evoluirati kroz suosjećanje. I to iskreno želim za tebe.