Zašto volim raditi sa ženama prije novog pokušaja trudnoće?
Kolut za spašavanje
Iza mene su četiri godine iskustva. Ponekad kažem i četiri godine borbe, ali to bi onda ispalo kao da su iza mene četiri godine mraka i tuge. I ničeg drugog. A to je daleko od istine. Koliko god su ove godine donijele boli, rodilo se iz njih i nešto puno više. Rodilo se i svjetlo. I zato radije kažem četiri godine iskustva.
Prošla sam kroz četiri trudnoće, i nažalost i na sreću, dobila jedno živo i zdravo dijete. Ali puno je to nečega, i za moje tijelo, i za moj um, i za moje srce. I sada kada se sjetim tih prvih nekoliko tjedana nakon prvog spontanog, mislila sam da me bespovratno oštetilo i žalovala sam jer sam znala da više nikada neću biti ista. O gubitku bebe sam znala gotovo ništa. Samo ono osnovno. I to osnovno je izgledalo kao skupljanje mrvica online gdje god sam mogla i stigla. Neke stvari možda ni nisu bile istinite ni točne. Neke pak jesu. Ali sam se snalazila. Snalazila sam se jer nisam imala drugog izbora. Imala sam osjećaj kao da me netko bez mog pristanka bacio s ogromnog teretnog broda usred oceana i prepustio me sudbini. Bez koluta za spašavanje, bez zviždaljke da zovem za pomoć, bez ičega. Možda ćeš plutati, možda ćeš plivati, a možda ćeš se utopiti. I svaki dan je nosio nešto drugo. Nikada nisam mogla predvidjeti čeka li me mirna pučina ili bijesna oluja. Ali nekako sam oduvijek bila takva osoba, čak i od malih nogu, da bi se u meni javio neki prkos kada bih došla ususret nevolji. Nekako odustajanje za mene nije bila opcija. Iako sam to bezbroj puta poželjela. Bezbroj puta sam poželjela da zaspim i da se sljedećeg jutra više ne probudim. Ne zato jer sam željela umrijeti. Ne… Već zato jer sa svakim novim buđenjem moja noćna mora svejedno nije nestajala. I ponekad sam bila umorna od tog tereta da svakoga jutra kao da iznova proživljavam svoj gubitak.
No, nisam odustajala. U meni je gorila želja da budem dobro. I bila sam i više nego svjesna da ću se morati pobrinuti sama za sebe. Jer mogla sam i sa svijećom tražiti, ali podrške kroz gubitak bebe jednostavno nije bilo. Barem ne u onom opsegu i obliku za kojim sam težila.
Istraživala sam i pokupila bezbroj stvari usput. Kako sama, kako kroz edukaciju. Napravila sam iz toga eksperiment. Testirala. Sačuvala ono što mi je koristilo. Odbacila ono s čim se nisam povezala. I malo pomalo, nastalo je ovo što danas pružam kroz svoj rad drugim ženama. I neopisivo sam ponosna na to i stojim iza toga svakom stanicom svoga bića. Jer ja sam bila i još uvijek jesam svaka žena koja je bačena ili će tek biti bačena na pučinu. Ali sada imam sa sobom i kolut za spašavanje i zviždaljku. Jer želim svim drugim ženama pružiti nadu, da bez obzira koliko valovi taj dan bjesnili, uz pravu pomoć mogu preživjeti i dočekati mirnije more. I u tome je poanta moga posla - ne da zaustavimo oluju, nego da naučimo što nam je potrebno kako bismo preživjeli.
Spremnik se u nekom trenu prelije
Živjela sam jedno kratko vrijeme u zabludi da je gubitak bebe fizički događaj. Nešto što se događa mom tijelu i u mom tijelu. Ali jednom kada fizički dio prođe, to je to. Mogu zatvoriti to poglavlje, truditi se biti zdrava i krenuti dalje. Uh! Sretna sam da je ta zabluda trajala kratko.
Gubitak bebe je toliko više od nečega što se događa na razini tijela. To je sveprožimajuće iskustvo. Mijenja kemiju našeg mozga, razbija zidove uvjerenja, rađa nove kompleksne emocije, otvara stare rane koje zapravo nisu ni zacijelile. Neke žene se tada prvi puta suoče s takvom silinom tuge da ih jednostavno obori s nogu i ne znaju kako se dići. Nemaš se kome okrenuti, nema te tko podržati, ne razumiješ što se događa u tvojoj glavi i s tvojim srcem. Tuga, ljutnja, ogorčenost, sram, krivnja, strah. I jednostavno se ne možeš i ne znaš oduprijeti tom vrtlogu koji te povuče u samu svoju srž i rastavi do kraja. Toliko žena se osjeća izgubljeno i usamljeno jer ih nitko nije pripremio na to što ih čeka nakon gubitka bebe. Ne u fizičkom smislu, već po pitanju emocionalnog zacjeljivanja koje slijedi još mjesecima ili godinama nakon što su izgubile svoju bebu. I tada, suočene s nečim toliko zastrašujućim i nepoznatim, većina će se okrenuti na drugu stranu i pobjeći glavom bez obzira. Jer im to prvi instinkt kaže, bježi čim dalje od opasnosti. Ali malo koja zna da nema kamo pobjeći. Jer te prati u stopu poput tvoje sjene. Jer to nije nešto tamo vani što možeš nadmudriti i poraziti. To je dio tebe od kojeg se ne možeš odvojiti. Ali da, krene tako većina žena “dalje”, odlučne da moraju držati glavu gore, biti snažne, preboliti i zaboraviti i pokušati ponovno. No naše emocije su energija. Ogromna količina energije koja tada nema kamo otići. I dok smo mi okrenule glavu u drugu stranu i u tome trenu ništa ne vidimo, energija se nagomilava i nagomilava i nagomilava. Dok više ne stane u taj spremnik zvan naše tijelo. I uvijek će se pojaviti ta posljednja mala kap koja će sve preliti. I kada se prelije, većina žena neće to ni moći povezati s gubitkom bebe. Jer prošli su tjedni, mjeseci, ostavili smo to iza nas. Ali zapravo nismo. Bilo je cijelo vrijeme s nama. I onda odjednom se osjećamo potpuno preplavljeno s najobičnijim svakodnevnim stvarima, osjećamo se kao da smo na rubu. Postanemo razdražljive, reaktivne, grizemo oko sebe. Jave se problemi sa spavanjem, umorne smo, postanemo hipersenzibilne na osjetilne podražaje poput glasnih zvukova i određenih mirisa. Ne možemo se koncentrirati na zadatke, mozak nam je kao u magli. Jave se neki kronični bolovi niotkuda, a mi smo naizgled zdravi, glava nas neprestano boli, prolazimo kroz neke ekstremne promjene u apetitu. Muči nas probava, imamo mučnine, srce nam ili ubrzano ili usporeno radi, tlak nam je previsok ili odjednom prenizak. Raspoloženje nam je loše, klizimo prema depresiji, nemamo motivacije, smanjena nam je seksualna želja. Otkud sada sve to? Što nam se događa? I često, vrlo često, u ovakvim stanjima nastavljamo dalje gurati kroz nove pokušaje začeća i kroz novu trudnoću. I jednostavno mnogim ženama postane puno previše. Ako i uspiju dogurati do nove trudnoće, to je onda devet mjeseci čistog mučenja i paralizirajućeg straha. I ni same ne znaju da ne bi tako trebalo biti. I da ne mora tako biti.
Gubitak bebe je traumatičan doživljaj. I rijetko tko će upotrijebiti riječ “trauma” kada pričamo o gubitku bebe. I ne stojim ovdje i ne tvrdim da je svaki gubitak trauma. Jer nije. Ali za mnoge žene će on biti trauma i njihov živčani sustav će ga kodirati kao takvog. Što se zapravo događa kada izgubimo bebu? Naš autonomni živčani sustav regulira sve osnovne funkcije našeg tijela. Njegovim pravilnim djelovanjem postižemo osjećaj sigurnosti i reagiranje u situacijama kada nam je sigurnost ugrožena. Dijeli se na simpatikus i parasimpatikus i svaki dio autonomnog živčanog sustava će se aktivirati ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo. Tako simpatikus mobilizira energiju u tijelu kada predviđa neku opasnost i odgovoran je za reakciju "bori se, bježi". Suprotno od njega, parasimpatikus je odgovoran za reakciju "odmori se i probavljaj", tijelo se umiruje i čuvamo energiju. Kada doživimo traumatičan događaj, naše tijelo i živčani sustav mogu "zaglaviti" unutar tog iskustva i teško im je povratiti osjećaj sigurnosti. Simpatikus je neprestano aktiviran i iako opasnosti više nema, naš um to ne zna. Ponekad čak možemo zapeti i u stanju parasimpatičke dominacije, odnosno javlja se reakcija “smrzni se”, a to je kada se osjećamo kroničan umor, imamo nisku razinu energije, pospani smo preko dana, imamo niski krvni tlak, lošeg smo raspoloženja ili depresivni, nemamo motivacije. Bez obzira u kojem smo ekstremu, to su sve simptomi nereguliranog živčanog sustava. I bez ponovnog vraćanja u stanje ravnoteže, ovi simptomi će se iznova pojavljivati i pojačavati u svom intenzitetu. I odjednom se nađemo u začaranom krugu iz kojeg ne vidimo izlaza.
Što kada bi moglo biti drugačije?
Uz podršku i kroz rad s Pregnancy Loss Practitionerom, žene mogu pronaći izlaz. I ne samo pronaći izlaz, već se u procesu traženja osnažuju i zacjeljuju. Zajedno stvaramo siguran prostor u kojem si daju dopuštenje sjediti sa svim tim teškim i nelagodnim emocijama, zajedno im dajemo glas i slušamo što nam žele poručiti, zajedno obasjavamo rane kojima je potrebna dodatna njega i briga, zajedno uranjamo u naš um i učimo što mu je potrebno kada je izbačen iz balansa. Polako i pomalo, žena puni svoj kovčeg s kolutom za spašavanje, sa zviždaljkama, sa svjetiljkama i uči kada mora plutati, kada mora zaroniti i držati dah, kada mora svim snagama plivati.
Procesuiranje našeg gubitka i zacjeljivanje su baš težak, težak posao. I gotovo pa uvijek bude bolno. Ali ne radimo to kako bismo ponovno vratili onu “staru ja”. Ne radimo to kako bismo postali manje “osjetljivi” na naš gubitak i imuni na bol. Ne radimo to kako više ne bismo plakali kada se sjetimo naše bebe. Ne radimo to kako bismo zaboravili i krenuli dalje.
Ne! Radimo to kako bismo ponovno vratili sigurnost - u sebe, u svoje tijelo, u život. Radimo to kako bismo upoznali nove slojeve sebe i naučili slušati. Radimo to kako bismo naučili samoregulirati se. Zdrava samoregulacija je poznavanje vlastitog tijela, učenje čitanja signala vlastitog tijela i znanje što učiniti kada stresori postanu visoki. Što više naučimo kako poboljšati svoju sposobnost samoregulacije, to se snalažljivije i kreativnije možemo nositi sa životnim izazovima i nizom emocija.
Radimo to kako bismo vjerovali da znamo što moramo učiniti kada teret postane pretežak i da imamo svoj kovčeg na dohvat ruke. Jer pozitivnost, nada i vjera, koliko god bili korisni i ponekad neophodni, ne nude sigurnost ni garanciju da se ponovno nećemo susresti s teškim ishodima. Ali kada prođemo kroz ovaj put i ovaj proces, znat ćemo zastati, osluhnuti i pružiti si pomoć. I bez obzira na svu tugu i bol, znat ćemo da ćemo na kraju ipak biti dobro.
