Ne možemo zacijeliti ono što ne osjetimo

Istraživanja su pokazala da naša tuga dosegne svoj vrhunac tri do pet mjeseci nakon gubitka. Ili bolje reći da dosegne svoje dno? Posljednja dva tjedna imam osjećaj kao da me vuče neka crna rupa. Poteže me i usisava milimetar po milimetar u svoje crnilo. I kao da malo po malo neki dio mene iščezava. Ne znam kako bih točno to pretočila u riječi. I nije da se tako osjećam svake sekunde svakog dana. Život se vrti k’o mašina, neumorno, bez pauze. Obaveze me žvaču. Ali ima tu i radosti, trenutaka ispunjenih iskrenim smijehom. Toplim zagrljajima i poljupcima u prolazu. Izmijenjuje se sve to u slojevima, jedno na drugo, kao torta na bezbroj katova. Ali ako sam nešto naučila u posljednje tri godine, to je da nam naše tijelo može sve reći. Ono je uvijek iskreno i ono je uvijek u pravu. Trauma, koliko god da je doživimo na emocionalnoj i mentalnoj razini, ostane živjeti ponajviše u našem tijelu. I naše tijelo uvijek priča neku priču. I preko njega živimo svoju traumu. I kroz njega zacijeljujemo. I kada si dopustim da zastanem, i uzmem nekoliko dubokih udaha, mogu ga čuti kako mi govori. Kroz težinu u mom želucu, kroz grčevito stiskanje vilice, kroz pritisak na ramenima, kroz probadanje u stražnjem dijelu pluća. I kada si dopustim taj jedan tren i upitam ga zašto mi se sada javlja, što je važno baš u ovom trenu da mi toliko silno želi prenijeti neku poruku, gotovo odmah dobijem kristalno jasan odgovor.

Studeni je baš jako značajan mjesec za mene. Mjesec koji nosi toliko radosti, ljubavi, zahvalnosti, čuda, života. Ali i mjesec koji nosi bol, tugu, traumu, pitanja, predbacivanja, smrt. Studeni je mjesec kada sam se rodila. Mjesec kada sam kročila na ovaj svijet i prvi put udahnula. Mjesec kada sam se rodila kao majka. Mjesec kada sam prvi put ugledala prekrasne oči svog malenog Vida. Mjesec kada sam spoznala snagu bezuvjetne ljubavi. Studeni je mjesec kada sam prvi puta ostala trudna. Mjesec kada je u meni prvi puta počeo rasti život, da bi nakon tri mjeseca nasilno nestao. Mjesec kada je našoj drugoj bebi prestalo kucati srce. Mjesec kada sam se ponovno morala oprostiti od nekoga prije nego što sam ga imala priliku upoznati. Studeni je mjesec kada su Svi Sveti. Mjesec kada odajemo počast svojim najbližima koji više nisu s nama.

Prije dvije i pol godine, točno na pola puta moje trudnoće s Vidom, izgubila sam svog tatu. Svega nekoliko dana nakon što je proslavio svoj rođendan. Rođendan na kojem nisam bila. Jer smo posljednja dva mjeseca njegovog života progovorili svega nekoliko riječi. Eruptirale su traume i nezaliječene rane, potekle su rijeke boli koje više nijedan razgovor ne bi mogao zaustaviti. Grijesi koje nisam znala mogu li mu oprostiti. Pa sam čekala, možda da prođe neko vrijeme, možda da napokon rodim živo dijete, možda nešto treće. Bit ću spremna na razgovor, jednog dana, ali ne sada. I tako taj dan nikada nije ni došao. Umjesto njega je došao dan kada je moj tata iznenada umro. Bez najave i upozorenja. Bio je tu i onda ga više nije bilo. Nisam nijednom posjetila njegov grob. I evo sada mjeseca studenog. Svi Sveti. I vrtim se u krug sama sa sobom, sa svojim htijenjem i nehtijenjem. I strahom od pitanja koje je ostalo visiti u zraku od dana njegove smrti. Mogu li mu oprostiti? Mogu li oprostiti sebi? Želim li?

Mjeseci studeni. Mjesec dualnosti. Mjesec svjetla i mjesec tame. Mjesec života i mjesec smrti. Mjesec kada me misli svako malo povuku s jedne na drugu stranu. I osjećam se iscprljeno. I osjećam se beznadno. I osjećam se da bih najradije zaspala i probudila se kada prođe svih tih 30 dana. Ali znam da to ne mogu. Znam da se ne mogu samo prepustiti. Jer ako se samo prepustim, možda se u potpunosti izgubim u toj crnoj rupi, bez nade da ću ponovno pronaći izlaz van. A to stvarno ne želim!

Svi ti teški datumi, godišnjice gubitaka ili termina, rođendani koji to jesu i nisu, blagdani - nose određenu težinu. Težinu koja nas polagano pritiska čak i tjednima prije. I ako si ne dopustimo zastati i samo biti, postojati ovdje i sada, vjerovati svojemu tijelu da nam želi reći nešto važno, ta će nas težina sravniti sa zemljom. Zato treba stati na kočnicu. Osvijestiti i osjetiti. Procesuirati i izraziti. Bježanje od toga nema smisla i uzaludno je. Jer ono od čega bježimo nas i progoni. Ali ono s čime se suočimo, to nas transformira. Jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za žalovanje David Kessler kaže da postoji šesta faza žalovanja, a to je traženje smisla. I to ne znači da tražimo smisao svog gubitka, jer nema smisla u gubitku. Smisao je u nama, smisao je u tome kako nosimo svoj gubitak, kako nas je promijenio i što je iz njega proizašlo.

I dok me dijeli još nekoliko dana od studenog, ja sam odlučila da neću bježati. Stat ću. Proživjeti. Izreći. Oprostiti. Pustiti. Zacijeliti.