Stati ne znači i odustati

“Otkad radimo skupa, kod tebe je skoro sve bilo povezano sa strahom od gubitka kontrole.”, rekla mi je neki dan moja terapeutkinja Irena. Cijeli život se borim s tom kontrolom, s potrebom da nekako utječem na ono što se zbiva ili će se zbiti, planirajući sve scenarije koji se mogu odigrati u svojoj glavi i opsesija da imam detaljni ratni plan za svaki od njih. Kada god bih pričala s njom o svojim strahovima, uvijek bi u pozadini zapravo bio strah od gubitka kontrole. Svaki puta bi ulazila sa mnom u dubinu “što bi se strašno dogodilo da samo pustiš”. Kada ti se dogodi gubitak bebe, odnosno gubici, strah od gubitka kontrole nije dobra kombinacija. To je vrlo vjerojatno nešto što nas sve veže i čega se najviše užasavamo - ne možemo kontrolirati apsolutno ništa. Čak i ono što mislimo da kontroliramo, ne kontroliramo. Znam, zastrašujuće, zar ne?!
Nakon nekoliko godina i svega što sam prošla, nakon svih mojih gubitaka, nekako sam se uspjela pomiriti s tim da je toliko stvari van moje kontrole. Ne kažem da je bilo lako, bilo je vraški teško! Ali jednostavno shvatiš da nemaš drugog izbora. Ono što ti pomaže u takvim trenucima je prebacivanje fokusa na neke druge stvari koje možeš sama poduzeti, a koje bi mogle prevagnuti i samo jedan posto na dobru stranu. Prihvaćaš da to ne znači nikakvu garanciju, jer garancije jednostavno nema. Ali tako ti je lakše, radiš svaki dan najbolje što znaš i možeš i vjeruješ da će odigrati barem neku malu ulogu na kraju cijele priče. Znajući da još uvijek postoje odluke koje su samo tvoje donosi ti olakšanje i održava iskru nade na životu.

Kada sam prolazila kroz svoj treći gubitka prošlo ljeto, uistinu nisam bila sigurna hoću li biti spremna na novi pokušaj. Duže vrijeme sam htjela tu odluku ostaviti po strani, čekajući da zacijelim slomljeno srce. Znala sam da ću joj se kad tad vratiti, ali u vrijeme kada ću biti za to spremna. Nikamo mi se ne žuri, mislila sam si. Odluka može čekati. Moja je, i može čekati. Znala sam već nakon dva ciklusa da nešto nije u redu. Kada sam saznala da bebi srce ne kuca, svim silama sam htjela izbjeći kiretažu. Nakon svog drugog gubitka sam imala dvije kiretaže i koliko god rutinski bio postupak, bila sam svjesna i agresivnosti istog. Ovaj puta ću se odlučiti za medikamentozni. Bez obzira na bol, bez obzira na nuspojave, bez obzira na možda čak i veću emocionalnu traumu. Svašta sam prošla, svašta sam preživjela, preživjet ću i ovo. Moja odluka i bila sam zahvalna što je mogu donijeti. Kad kiši, onda pljušti - kaže poznata izreka. Tako je pljuštalo i za mene kada je medikamentozni pokušaj pobačaja bio neuspješan i nakon dva tjedna sam svejedno završila na kiretaži. Bila je moja odluka, mislila sam da imam kontrolu. A na kraju je ipak i ta kontrola bila ništa više nego iluzija.

Krajem godine sam donijela novu odluku - želim da pokušamo još jednom. Kako sam naučila i u prošlosti, jedini način da prevladam strah od ponovnih pokušaja, a time i ponovnih gubitaka je da napravim ono što ja mogu kako bi šanse bile čim više u našu korist. Onih jedan posto je dovoljan. Prehrana. Suplementacija. Fizička aktivnost. Ali menstruacija… Moje tijelo mi javlja da nešto nije u redu. Menstruacije su, iako redovite, postale oskudne. Prekratke. Jedva tri dana slabog krvarenja. Netipično za mene i neusporedivo s onim kakve su bile prije. Ali ok je, pokušavam samu sebe smiriti, znam da ne smijem dopustiti umu da odluta u crne rupe, da se upeca na katastrofalne scenarije. Možda postoji problem, ali sve se može riješiti. Mozak mi odmah krene u control mode - što mogu napraviti, koji su koraci, kada koji korak poduzimam. Ratni plan. Moj pokušaj nošenja, moj pokušaj preživljavanja. Drugačije ne znam. Dva ultrazvuka i nekoliko krvnih pretraga kasnije, shvaćam da je jedini korak naprijed histeroskopija. Od svog prvog spontanog sam se užasavala kiretaže. Jer uvijek postoje rizici. Rizici koje nijedan doktor nije sa mnom podijelio, a znam da to nije rijetki slučaj. Nakon ove, treće kiretaže, bojim se onog najgoreg. Imam osjećaj kao da mi je netko ponovno opalio šamar preko obraza. I ovaj put me srušio na tlo. I nije do toga da je problem pasti - dobivati udarac za udarcem, ležati na zemlji i skupljati snage za ustati se po tko zna koji put… nije mi to strano. Bila sam ovdje već previše puta. Pala sam i dignula se. Ali ovoga puta sam se osjetila poraženom. Onako filmski, kao da je kraj svih bitaka i ja sam ta koja je izgubila. Posljednji udarac. Nešto u meni kao da se slomilo.

S ulaskom u nove trudnoće, najveći strah i preokupacija mi je bio ponovni gubitak bebe. Ali znala sam da je to moja odluka, pokušati ponovno ili odustati. I ako odustanem i kažem da ne mogu više, bit ću na kraju ok s tim jer sam ja ta koja je donijela tu odluku. Kontrola. To malo kontrole koja mi je ostala. Sada kada sam suočena s činjenicom da možda neću moći uopće ostati više trudna, to više nije samo biti srušena na tlo. To je kao da me se zakucalo sa zemljom. Kao posljednji udarac nakon kojeg se pitam pa ima li se smisla uopće više dizati? Nisam vjernik, ne vjerujem u boga, ali ovoga puta sam stvarno dobila osjećaj da netko tamo gore igra okrutnu igru s mojim životom. Kao da mi se otvoreno ruga i smije u lice. Kao da mi govori da je moja borba uzaludna. Neće mi dopustiti da dobijem ono za čim čeznem. Bolje mi je da već sada odustanem. Jer što god da pokušala, koji god korak naprijed napravila, to nešto će me vratiti pet koraka unazad. Čak i nakon što sam dobila sve te poražavajuće vijesti sam imala snage za borbu. Krenula istraživati alternativu, dogovorila akupunkture, refleksoterapiju, mayansku masažu abdomena. Mislila sam da uvijek ima nade. I onda samo šamar za šamarom, ja guram naprijed, svemir pogura nazad. Svako malo iskrsne nešto i moram odgađati stvari, pomaknuti histeroskopiju… I počnem se pitati što se to događa? Trebam li to uistinu shvatiti kao poruku? Govori li mi svemir da ovo nije moje vrijeme? Pokušava li me možda na taj način zaštititi od nečega govoreći mi da odustanem?

Kada sam napokon otišla na mayansku masažu abdomena kod prekrasne Ivane Lovrić, ispričala sam joj sve što mi se u posljednje vrijeme događa. Rekla sam joj da stvarno imam osjećaj kao da su to cijelo vrijeme neki “viši” znakovi da moram stati. A toga sam se užasavala. Jer je u mojoj glavi stati ekvivalent za odustati. Ako sad stanem, kao da je to kraj moje priče u kojoj dobivam drugo dijete. A ona me upitala: “A kako bi bila s tim da stati ne znači i da odustaješ?” Pauza. Udah. Izdah. U tom trenu sam imala osjećaj kao da mi je maknula ogroman teret s leđa. Teret koji nosim već predugo i osjetila sam kako već neko vrijeme popuštam pod njegovim pritiskom. Još samo malo i moja leđa bi se slomila. Kao da je to bilo upravo ono što mi je trebalo - da mi netko drugi kaže da je ok stati. Napokon mogu stati. Napokon mogu odmoriti. Napokon.

Prije nekoliko dana smo ušli u kinesku godinu zeca, a to je moj znak po godini u kojoj sam se rodila. Za 2023. predviđaju da će biti godina nade. Nakon svega što nam se dogodilo u posljednjih šest mjeseci, ne mogu reći da smo si bliske. Nada i ja. Svjesna sam da trenutno više prijateljujem sa strahom, nesigurnosću i tugom. Znam da je to normalno i to su sve faze koje će također doći do svog kraja. Ali svejedno osjećam njenu prisutnost. Nade, jel. Znam da je blizu. Znam da me nije napustila. Ali kao da mi kaže da joj treba vremena. Da nama treba vremena. Ali da ništa nije izgubljeno. Da možemo stati. Ali da nećemo odustati.